Pročitajte u našem interviewu priču o našem novom precjedniku Marku Peharu Pehiju!
U doba kad je cila kugla zemaljska u deficitu kvalitetnih ljudi, čast je imat jednu ovako dokazanu kvalitetu na čelu našeg kluba. Krenua je od nule i proša sve, gubia se i vraća, učia na greškama, bia hrabar i ponekad ima sriće (to dvoje idu jedno sa drugim), da bi na kraju zaokružia jednu priču koja nadilazi Božićni interview i mnogima može posluži kao motivacija.
Pehi sritno i kako bi ti reka "Idemo zajedno gradit sport koji volimo!"
______________________________________________________________________________________
Ime i prezime: Marko Pehar
Nadimak: Pehi
Rodia se: 4.11.1989. u Splitu
Visina, težina, ape indeks: 184, 76, +7
Idealna težina za uspon: 70kg nekad bila
Zanimanje: likar
Zaposlen: Specijalna bolnica za ortopediju, Biograd na moru
Pozicija u Marula: odnedavno predsjednik, donedavno tajnik
Kućni ljubimci: neman vrimena
Vozni park: Hyundai Kona dizelača i donedavno, još neprežaljena, Yamaha Xmax 250
Fameja: Kate
Penje od: sad već davne 2005.
Boulder usponi – top 3 po tvom izboru: zapravo sam slabo boulderava vanka, glup san za zapantit šta sta san popeja i lin za vodit evidenciju. Sićam se da sam popea Čovjek brdo na Lovrincu.
Sportski usponi – top 3 po tvom izboru: Sveti Duje (Marjan), Leon (Omiš), Freak power (Markezina greda)
3 najdraža domaća penjališta: Majka Greda, Marjan, Rupotine
Projekt kojeg sanjaš da ćeš popet: cile Rupotine, Keep on rocking (Greda), Na rubu pameti (Trogir)
Natjecateljska karijera: član juniorske repke u vrime dok se pripremalo u Rupotinama, osvajač ŽBLa 2009.
Stina ili plastika: stina
Sloper ili polica: polica ali s godina sve više volin dobar sloper
Dinamika ili statika: reka bi mezzo, ovisno šta situacija u smjeru traži
Bok ili frontala: bok
Boulder ili lead: plastika boulder, stina lead
Koordinacija ili oldskul: samo oldskul
Sharma ili Graham: Sharma Kriše!
Lacan ili Zlodre: ne smin reć, jedan bi se naljutija, drugi bi me pribija
Tajanstveni Prč ili Did Marul: Prč za vidit, Did za čitat
Vanka regule ili Pozdrav trenju: Nemoj Dide, molin te!
Kneepad ili gola koža: gola koža
Odakova ili PC: ufff, da si mi mislit
Trliši, Imbusi ili Poskoci: ka da mater pitaš koje joj je najdraže dite
Omiljeno jelo: neman baš, ovisno o raspoloženju, načelno volin sve jist
Najdraži film i muzika: 12 angry men iz ‘57, za glazbu sam mislija da san jukebox dok nisam upozna Katu
Najdraža knjiga: čitam kad god stignem, ali nemam top pick
Penjački uzor: domaći Lija, internacionalni Sharma
Moto: Životni - “bez stresa, sve će se riješit” / Sportski - “forma je prolazna, klasa je vječna” / Životno-sportski - “Izgledanje je pola zdravlja”
Sponzori: Kate
Broj tetovaža: 7 za sad, možda bude i 8 do objave intervjua
_______________________________________________________________________________________
Pehi dobro doša u Božićni! Reci nam jel se doma kiti umjetni ili prirodni bor iz održivih izvora?
Dide, hvala na pozivu, počašćen sam. Iskreno, kako smo na par adresa, još gledamo šta će nam bit praktičnije. Možda na kraju okitimo maslinu na teraci.
U Dalmaciji su se tradicionalno kitile maslina ili česmina - svaka čast! Drago nam je da se nastavlja tradicija Božićnog interviewa i to sa jednim asom ka šta si ti. Jel te iznenadia Didov poziv u redakciju i je li Did onakav kakvim si ga zamišlja?
Did je sve ono šta san zamišlja, pa i više. Iznenadilo me ali neću lagat, kad sam počinja penjat zamišlja san kako ću jednom dobit poziv za Božićni.
Ovo je dokaz da se isplati sanjat velike snove! Asu, rođen si 80-tih, a počea si penjat u legendarnoj Kući O´Marula na splitskim Škrapama. Nisi star ali ove dvi informacije su dovoljne da te svrstamo u klupske veterane. Reci nam za početak kako si počea penjat u to vrime kad još nismo bili mainstream, išli na Olimpijadu, vidali volumene i ličili ADHD? Kako je sve počelo?
Veteran čovik moj! Dobro si reka … školu san završija 2005, nisan star, bar se ne osjećam star, al dugo san tu. Počeja san penjat igrom slučaja, osnovnoškolski prijatelj iz kvarta Blatine mi je reka da njegov otac renta podrum nekim penjačima za dvoranu, a u kvartu sam bija jedan od boljih kad smo igrali ‘šuge’ na visokoj pelegrinki kraj školskog igrališta i nekad kad se sitin toga i mislin kako smo dobro svi ostali živi i bez težih ozljeda… Uglavnom, odveja me jedan dan, u legendarnu Odakovu, a dvorana je bila u prostoru di je kasnije bila svlačionica. Na treningu su bili, sićan se ka danas, Lija koji je kampusira ispod skala, Dani u majica bez rukava i Zlodre u crnoj potkošulji. Malo su me oni uvatili za trening i tu san se navuka. Kasnije san žica prijatelja opet da me odvede, bilo je "sutra ćemo" đir pa san ja nakon misec dana doša sam. Lija je nešto zavidava u Danijevom kutku, iako neznan jel smija al dovoljno je prošlo vrimena da to smin sad reć, i reka mi da za tjedan dana počinje škola. Za par miseci san punija 16 godina, a ostalo je povijest.
Legendarna vrimena! Brzo si pokaza solidan talent i napredak. Jesi li ima kakvu sportsku pozadinu ili si bia klasični motorički biser sa ulice?
Mislim da me se može svrstat u klasični motorički biser s ulice. Odrastanje je bilo na ulici, dosta se trčalo, skalalo, penjalo po stablima, parkour je tada posta popularan, a mi smo se dobro lomili. Igra se balun stalno, liti na Fire skakanje u more, igranje na šuge. Tako da mogu reć da san ima dobru podlogu s ulice, a i trenira sam plivanje od 10 do 14 godine, par godina na izviđačima, mali balun…
Znači samo sport, ništa ekrani, društvene mreže, radionice i ubrzani tečajevi poljskog?
Baš tako..ima tu i doza talenta. Znan kad san tek krenija, mislin da prva tri miseca san svaki dan bija na treningu, sićan se žuljeva i penjanja priko njih prvih par tjedana. Tako da san dosta brzo napredova. A i ima san dobru ekipu starijih koji su me mentorirali i gurali.
Kako bi opisa tadašnju splitsku penjačku scenu - vibru, level, dvorane, penjanje vanka? Napominjemo da si tada sa svojih 15-16 god. bia jedan od najmlađih penjača u gradu.
Tadašnja scena … teško je to opisat u kratkim crtama. Bilo je svakako drugačije nego danas, objektivno i subjektivno. Ja sam bija mulac sa ekipon starijih koji su me prihvatili, tako da je meni sve to tada imponiralo, a i pomoglo mi da napredujem ka penjač i ka osoba. Tada se penjalo u dvorani da bi bija bolji vanka, prvenstveno. Treninzi su bili druženja, bilo je masu i događanja, partyja, odlazaka na natjecanja, sve nekako ležernije i možda romantičnije nego danas. Ne kažem da danas nema sličnih momenata ,a možda iz mene priča i nostalgija, al činjenica da smo imali Vanka regule, Pozdrav trenju, BWSC Paklenica (dok još nije bija za profiće) je pokazatelj nekog drugačijeg vrimena. Leveli su bili čak tu negdi s današnjima apsolutno gledajući, šta je možda i šteta. Prirodno bi bilo da mlađi asevi probijaju granice, iako oni penju sad sa 13 šta je ekipa tada sa 25-30 . Tako da relativno govoreć, definitivno se vidi pomak, al ja bi volija da je to i jače.
Čuj apsoliutni level se većinom značajno diga u odnosu na to vrime ali je ovaj rekrerativni level tu negdi, možda čak i niži.
Dide, možda smo se krivo razumili. Apsolutni level jest veći, i to je prirodno i normalno, al mislin da bi moga bit i jači, al bi mlađi možda morali više penjat na stini. Rekreacija je kad san ja počinja bila znatno jača, istina, očito se nije održa neki kontinuitet u tom segmentu, moguće da je tada bija samo splet sretnih okolnosti da je u isto vrime na istom mistu bila povećana koncentracija zagriženih rekreativaca.
Inače, u ranim danima si bia veliki farabut. Uz penjanje si bia u navijačkom điru Torcide, često na gostovanjima i na prvoj crti. Mater ti doma nije mirno noćila - reklo bi se - mater plače, ćaća viče….jel bilo tako u tebe?
Farabut san bija da, mislin da i danas imam tu karakternu crtu, samo san sazrija, pa se bolje kontroliram. Jesam, bija san divlji, ljut, buntovan. Bilo je u mladosti i navijačkih shema, tučnjava, problema sa policijom, dok san paralelno gura MIOC. Bilo je doma situacija mater plače, ćaća viče ka šta si reka, al na kraju se ispostavilo da je to bila samo malo duža faza u odrastanju.
Priživia si okršaj u slovačkoj Žilini 2009.. Jel bilo napeto i kako si se vratija doma?
Jesam, da. Bilo je to zanimljivo iskustvo, napeto svakako, iz današnje perspektive možda i nepotrebno, al nije mi žaj, iz svega se može pouka izvuć. Vratija sam se nakon skoro 2 dana putovanja, priko BiH jer je Slovačka policija, koja je bila izuzetno nabrijana na dan utakmice, samo trpala kombije i slala prema granici, bez obzira ko je s kim doša. U nemogućnosti da se kombi u koji san ja ubačen i kombija s kojim sam stiga, susretnu negdi na granici, s jednim momkom iz Splita san doša do Ljubuškog, pa nas je neko doveza do Opuzena, di nas je moj prijatelj skupija za Split. Tako da bila je avantura i snalaženje.
Hahaha kaos.. Kako je uopće išla ta priča od navijača do likara?
Još u srednjoj san tija postat likar, volin virovat i danas da je iz neke altruističke pobude, pa san krenija u tom smjeru. Nakon srednje san pauzira, krenija radit godinu dana, šta iz želje, šta iz potribe. Onda sam upisa stomatologiju, potrošija 2 godine na zajebanciju, a i nisam bija spreman za zahtjeve fakulteta, nisam ima disciplinu ni potrebnu dozu motivacije. Opet san par godina radija, nešto malo putova, gubija se u suštini. I onda oko 24te, par loših životnih događaja mi je dalo mislit i onda san krenija. Položija državnu maturu, upisa medicinu, krenija i završija, unatoč velikoj dozi skepse u ljudi oko sebe. Doduše tribalo mi je malo duže nego normalno, al san uz faks stalno radija i nekako učija učit i bit discipliniran, a studij medicine je poprilično zahtjevan i traži velik angažman. Kad pitaš već o motivaciji, uz rečeno moran spomenit i legendarnog Ivana Mihalja il dottorea Mihu koji mi je u to doba bija svojevrsni uzor, ugleda san se u njega ka u starijeg brata, pa moram reć da je i on dijelom zaslužan za to šta san danas likar.
Veliki pozdrav neponovljivom Mihalju i zaista, impresivna priča s tvoje strane asu! Očito si u ključnim trenucima zna šta želiš i ima dovoljno samopouzdanja za pokušat, te na kraju snage za to i dovršit u svoju korist
Hvala Dide!
Vratimo se na penjanje - pretpostavljam da si više blagova prirodnu stinu nego plastiku?
Je, penjanje vanka je ono za šta smo trenirali na plastici. Moment prirode, ekipe, povjerenja u ljude kod spotanja i osiguravanja, borbe sa projektima, to je ta romantika koju stina daje. Ima i plastika svoje čari, da se razumimo, najviše praktičnost, blizina i zahtjeva znatno manje vrimena. Dok san bija mlađi i bezbrižniji penjanje vakna se puno češće dalo iskombinirat nego danas kad postoji teret obaveza.
Pehi, iman dobre vijesti - kad ostariš ponovo se otvori više slobodnog vrimena - samo viruj i imaj strpljenja! Reci nam kako je u bračnoj luci, Kate je žena ipo, jel te primirila?
Mudro si primjetia Dide, vidi se da imaš iskustva. Smiri te da, al nije onako ka šta ljudi kažu “smirila ga žena”. Otkad sam krenija s Katom, a ima tome 8 godina, samo radi nje sam se odlučija smirit, bit zreliji, discipliniraniji, nać neki smjer i cilj. Jednostavno san ima sriću nać takvu ženu koja na čovika tako djeluje bez da se trudi ili nešto upire. Kate je počela sa mnom penjat … ja sam je dovea na penjanje, al bilo mi je bitno da penje jer se njoj to sviđa, a ne radi mene. Od ranije sam se nagleda takvih neuspjeha i tako je i bilo. Ona danas penje najmanje sa mnom, ima ekipu s kojom gušta na treningu, na rock tripovima…
Odlična priča, pozdrav Kati!
Dosta nam je raspored hektičan zadnju godinu, godinu ipo, al nazire se malo stabilizacije kad budemo u Zagrebu, a iz Zagreba je sve puno bliže, tako da u proliće ćemo vjerojatno negdi zapičit penjat, nadam se i formu malo do tada dignit i nek se malo financijski refamo. Tili smo iskoristit devalviran yen, otputovali nedavno u Japan al je yen iskoristija nas, čini mi se.
Kad smo već kod Japana jesi banua u koju od njihovih poznatih dvorana? Govore da je to priča za sebe!
Kako smo u Tokio bili u dva navrata, pri dolasku i opet 3 noći pri odlasku, svratili smo do B pumpa raspitat se za trening, cijene i odlučili u povratku doć na trening. Ali, nakon 17 dana Japana, a prije toga 6 dana Budimpešte i Beča, sa podočnjacima do ispod nosa jednostavno nismo imali snage ni vrimena.
Početkom 2025. si preuzea vodstvo našeg SPK Marulianusa - šta tebi znači ovaj klub i kako bi ga opisa?
Jesam, da. Znači mi puno, to ne mogu poreć. Svi koji me bolje znaju, sitit da iman na rebrima tetoviranog Marulovovog penjača, penjačicu točnije. To mi je prva tetovaža, iz 2009., već tada mi je klub značija puno. Danas, s nekim odmakom vidin da je to uz obitelj i ekipu iz srednje škole, jedna od lipih konstanti u životu. Gomila lipih uspomena, prijatelja i poznanstava, masu naučenih stvari, od rada s alatom do organizacije i rukovođenja, proputovanih mista. Neki od najboljih prijatelja su mi i danas ljudi iz Marula i iz penjanja općenito. Marul me je uvik, u mojim lutanjima prima nazad sebi bez obzira na vrime izbivanja. Danas imam rukovodeću funkciju i veliku odgovornost ali i priliku da kroz rad u klubu učinim nešto bolje za zajednicu, da za članove kluba, a najprije dicu omogućimo uvjete koje ja nisam ima kad san počinja. Naravno, moran spomenit i osobni razvitak kao djelatnik u sportu i sve potencijalne prilike koje to donosi. Praktički klub je dio mene od adolescentskih dana i kao takav neodvojiv dio identiteta.
Nećemo te pitat jel ti prisilo kad si vidia koliko posla oko kluba ima jer si ima neki uvid od ranije al priznaj jel te isto malo šokiralo?
Nije mi prislo, al da me iznenadilo svakako. Iako sam već prošli mandat, pa i prije, involviran u rad kluba, kroz škole, kasnije i kroz izvršni, tek preuzimanjem predsjedništva san svatija koliko je Dani do sada nosija na leđima. Ima masu posla.
Nova tura hvatišta, nove spužve, autobelay, novi komad stine u drugoj kocki, pos plaćanje, novi web i još puno toga “nevidljivog” … Reci nam ovako okvirno što bi volia postić tijekom svog mandata od 4 godine?
Načelno, sa Izvršnim odborom je složen plan, tj. ideje - kratko, srednje i dugoročne. Dosta se toga realiziralo, neke su stvari u procesu. Ti Dide, svaćaš, a i svi skupa moramo da se ništa dobro, a ni loše, neće dogoditi preko noći. Klub je sad već velika organizacija i promjene na bolje, u smislu organizacije rada, širenja dvorane, rješavanje infrastrukture, događanja i natjecanja, su sve procesi koje zajednički moramo osmislit i implementirat. Pored samog kluba, tu su i obaveze oko Splitskog saveza sportova, nacionalnog saveza, odnedavno ponovo pokrenutog Županijskog saveza, Sveučilišnog saveza.
Teška ofenziva precjedniče!
Nadam se da će čitatelji svatit da se dosta radi, ne samo ja, već i zaposlenici, članovi Izvršnog, hrpa volontera tj. članova kluba i da ćemo se svi skupa uspit dignit klub na veću razinu od ove, reka bi, dosta visoke na kojoj trenutno jest. Osobno, smatram da je sportsko penjanje u RH zadnjih godina na prekretnici, pogotovo otkad je uvršteno u Olimpijske sportove, da iz volonterizma i amaterskog sporta pređe u profesionalni. Dosada smo rasli kao skupina entuzijasta koji vole naš sport i napravili dvoranu praktički sebi za trening, onda su krenili organizirani treninzi za djecu pa i rekreaciju, dvorana je narasla, natjecanja su postala sve veća i kompleksnija, broj članova se povećao…
Marko, teško je to sve posložit, čestitke na trudu!
Hvala Dide! Da bi takvo stanje bilo održivo i da bi mogli rast, unaprijeđivat se, obnavljat i širit infrastrukturu moramo se posložiti kao profesionalan klub, a to bi značilo da ljudi žive od klupske plaće, da u sportu razvijaju karijere ili paralelne karijere,trenerske, sudačke, postavljačke…, a da se tek dio stvari obavlja volonterski ili za minimalne naknade. Jednostavno, raditi na bilo kojoj poziciji u klubu, poglavito trenerskoj, zahtijeva previše vremena da bude nešto što ljudi rade volonterski. Volonterizam je uvijek poželjan i dobrodoša i uvik ćemo ga gajit kao nešto što osnažuje našu zajednicu ali bez pravih profesionalnih funkcija, nijedan klub, pa tako ni Marul neće dugo moći opstat ukoliko želi bit u utrci za natjecanja, prvenstveno nacionalna, a i internacinalnima, gdje svjedočimo bljeskovima zadnjih godina. Da me ne svatiš krivo, ja sport ne gledam isključivo kroz profesionalne sportaše, smatram da je sport općenito javnozdravstvena potreba, da je nužnost u odgoju djece, da je potrebno njegovat članstvo odrasle rekreacije i da u tom svjetlu treba razvijati klub i sustav upravljanja i vođenja kluba.
Taman sam tia pitat šta je sa starom dobrom - uzea si mi rič iz usta.
Je i kad me pitaš konkretno koje su ideje, ostat ću rađe šutit da se planovi ne izjalove. Ako išta može sumirat ono što želim napravit u ovom mandatu je, uz očite potrebe jednog sportsko penjačkog kluba, posložit sustav upravljanja klubom di svak zna svoju ulogu i svoj posao, da je za to adekvatno plaćen/a i da u spriječenosti bilo kojeg člana te organizacije, iz bilo kojeg razloga, pa tako i predsjednika, stvari teku bez zaustavljanja i pravim smjerom. Smatram da jedino tako možemo imat sigurnost i opstojnost kluba koji je u načelu skup svojih članova, ali na kraju dana, nadilazi svakog pojedinca.
Dvorana ovo, dvorana ono. Šta je sa penjanjem vanka? Stari klupski izvještaji su frcali usponima, a zadnih godina se zanimljivi usponi mogu brojat na prste. Nije li stina previše zapostavljena tj. nije li se Marul previše fokusira samo na dvoranu?
Dide moj dalo bi se sad o ovome lamentirat nadugo i naširoko,al probat ću bit kratak. Jednostavno su druga vrimena. U doba kad san ja počinja, smo bili na plastici da bi bili bolji na stini. Danas, dobar dio rekreacije gleda na penjanje kao što se gleda na teretanu, idem otić se rekreirat i da mi je pritom zanimljivo. Istovremeno dica su dosta opterećena natjecanjima, ‘stara’ garda je ili u poslovima, ili u familijama ili jedno i drugo, jednostavno je tako. Mislim da je to neki prirodan razvoj stvari, na kraju dana olimpijski smo sport, a natjecanja se održavaju na plastici. Šta klub može po pitanju penjanja na stini možda napravit je nastavit organizirat penjačke škole, educirat roditelje o penjanju u prirodi tako da dica sa roditeljima, imaju kroz obiteljsko druženje doticaj sa penjanjem vanka i zavole ga. Organizirat penjačke izlete u prirodu, šta klupske, šta sa grupama djece, šta naši treneri, a i treneri drugih klubova, već i rade. Tako da mislim da je ovdje u pitanju promjena percepcije penjanja kao takvog, a ne zapostavljenosti stine. Dide, ona romantika s kojom smo mi gledali na penjanje se prominila, a to nije nužno ni dobro ni loše, samo nama drugačije.
Pehi, staromodan sam i nemogu prihvatit tvoj zaključak da se romantika penjanja prominila. Bia sam nedavno penjat vanka, gledan ljude, guštaju ka šta se i prije guštalo … iako slažem se da predobri uvjeti u dvoranama dijelu ljudi gase želju za “paćenjem” u prirodi. U Splitu se to posebno osjeti jer ionako imamo problem fjake koja je stil života, pa onda tolika količina stine oko grada koja isto demotivira jer sve čega je previše nije dobro … i sad još i dvorane.
Dide, mudar si nisi staromodan. Možda da pojasnim, nama je romantika bila izginit, a i bili smo na nekom levelu, danas možda više guštaju nego ginu, a oni koji su na levelu manje vanka penju i zbog tog nema izvještaja o usponima, bar ne u tolikoj mjeri. Teško je tu bit pametan, ka da pitaš koja je generacija Hajduka najbolja, nema tu jednog i točnog odgovora.
Ti si sve nabroja kako vjerovatno je ali nisam baš prezadovoljan kako se stvari razvijaju. Kad smo već u filozofiji jel more jedno pitanje, reka bi kontroverzno?
Reci Dide!
Postoji teza da je preveliki fokus na rad sa djecom izrazito mlađih uzrasta na razini HR djelomično utopija. Pojasnit ću, pa mi reci šta misliš. Od Zagreba, priko Istre do Dalmacije sve su dvorane pune djece i to je odličan tip aktivnosti za njihov psihofizički razvoj ali upitno je koliko sami sport dugoročno od toga dobija jer većina te djece u nekoj dobi jednostavno prestane penjat i nestaje. Nemoj misliti da pričam samo o penjanju na prirodnoj stini - pogledaj seniorsku konkurenciju na PHovima zadnjih sezona - stanje je zabrinjavajuće i po broju natjecatelja i po tome što većinu konkurencije predstavljaju juniori koji imaju pravo nastupati kao seniori. Ispada da mi nakon sigurno 10 godina organiziranog rada sa djecom na razini HR, mi skoro pa nemamo pravih seniora natjecatelja - pa di su sva ta dica onda otišla, naravno čast rijetkim iznimkama? Čak i u juniorskoj konkurenciji je slaba masovnost.
Dide moj, ako ti u svoj svojoj mudrosti ne možeš na to odgovorit ko će ali mogu pokušat.
Slažem se da je stanje na PH ovima zabrinjavajuće i pouzdano znam da se i na razini Saveza o tome priča. Koji je izvor problema iskreno ne znam, koliko znam činjenica je da je u svim sportovima stopa odustajanja upravo u adolescentskoj dobi velika, da sad ne ulazimo u detalje osjetljivosti te dobi. Tome bi se moglo doskočit kroz uključivanje sportskih psihologa u rad sa sportašima, i edukaciju trenera, pa i roditelja na temu sportske psihologije načelno, a pogotovo u spomenutoj dobi.
Dalje, što se konkretno tiče penjanja, a i ostalih sportova koji nemaju velik ‘bazen’ mladih sportaša, moguće da se radi samo o zakonu brojeva, da bi po klubu isplivalo X kvalitetnih seniora, potrebno je imati 1000x djece, a mi smo trenutno na 100x. Naravno, karikiram brojeve ali mislim da mi je poanta jasna. Penjanje, kao individualni sport je izrazito težak sport za baviti se na nekoj vrhunskoj razini, pogotovo danas. Spominjem to jer, ako usporedimo prijašnje PHove, a i internacionalna natjecanja, mislim da ćemo se složit da su ta natjecanja bila kudikamo manje kompetitivna pa i reka bi manje ozbiljna, mislim da je nekad bilo više seniora, ali ukupno je prosječna kvaliteta tih seniora bila niža.
Kompetitivnosti nije falilo nimalo ali level je bia niži, a i stil penjanja drugačiji.
Još jedna stavka na koju moramo obratit pozornost je i rana dob kretanja u natjecateljske kategorije, moguće je da djeca dok stasaju do seniora jednostavno pregore, šta od obaveza, šta od pritiska natjecanja, kompetitivnosti kao takve, možda i od roditeljske ambicije. Možda bismo trebali razmisliti da se prema gore pomaknu dobne granice s kojom se djeca počinju natjecati, kao što se u školama zaključne ocjene uvode kasnije negoli kad smo mi išli u škole?
Jedna od stvari koja mene kopka i koji bih na razini kluba pokušao poboljšati je slaba komunikacija sa roditeljima. Na kraju dana, sva ta djeca su njihova djeca, i roditelji trebaju biti partneri u sportskom razvoju te djece, klubovima i trenerima. Odnos treba biti dvosmjeran, pa bismo možda ranije uvidjeli probleme kod sportaša, bilo da se radi o psihološkom, financijskom, zdravstvenom ili bilo kojem drugom, te zajedno u interesu te djece probleme rješavali i na taj način sportaše u sportu zadržali.
Imam i jednu ideju o kojoj sam počea razmišljat relativno nedavno nakon par razgovora sa rukovodećim ljudima iz Sveučilišnog saveza sportova.
Reci asu, pritvoria sam se u uho!
Radi se o konceptu bavljenja sportom kroz edukaciju. Kad razmislimo, sportaš/ica nakon završetka srednje škole, a do tada su ih financirali uglavnom roditelji i djelomično roditelji, ulaze u dob gdje postaju seniori i imaju izbor ići na burzu rada ili nastviti edukaciju. Teško je, pa i iluzorno očekivati, da će ljudi koji rade moći izdvojiti dovoljno vremena i energije za količinu treninga koji seniorski level iziskiva. Čast iznimkama i odmah tu izuzimam sportaše koji kroz svoj sport, konkretno penjanje, mogu se promovirati pa kroz sponzorstva, društvene mreže i zarađivati za sve obaveze i na kraju život, ali takvi su rijetki u svijetu, a kamoli u nas. S druge strane sportaši mogu nastaviti edukaciju kroz sustav koji im omogućuje da se studentske obaveze kroje prema njima, ukoliko to zasluže rezultatima naravno, da ih se kroz javna sredstva šalje na pripreme, da imaju stipendije, pristup zdravstvenoj skrbi i ostaloj logistici koja je profesionalnim sportašima potrebna. Jak sveučilišni sport može okupiti kritičnu masu ljudi iz raznih profesija koji su potrebni u razvoju sportaša i osigurati financijska sredstva i infrastruktur koja su sportašima potrebna. A sportaš s druge strane, ima sigurnost da će sutra, kad završi karijeru ili istu naprastio zbog ozljede prekine, nije bez znanja i vještina koje su potrebne za burzu rada, bilo da je to daljni rad u sportu u nekom obliku ili u nekoj sasvim drugoj branši. To je nešto o čemu sa čelnicima Unisporta razgovaram i što se gura za budućnost.
Zanimljive teme i ideje. Sve skupa je nimalo jednostavno. Reci mi, jasno mi je da je savez, s obzirom da smo olimpijski sport, orjentiran prvenstveno na natjecanja ali penjanje u prirodi zahtjeva također da se o njemu više brine. Što je sa temom uređenja penjališta i održavanja penjališta - u tom području je divlji zapad, nema pravila ni nadzora, a nisam siguran da savez ima kapaciteta kvalitetno se uhvatiti u koštac s ovim?
Vidiš Dide, neki bi rekli da je upravo suprotno. Savez se susreće, kao i svaki klub, sa nekim objektivnim preprekama, koje sam kroz razgovor već spominja mi tako da za svaki pomak triba više vrimena nego ni tribalo da je određeni broj ljudi samo i jedino posvećen radu koji se tiče domene Saveza. Što se tiče bušenja, istina je to šta kažeš, ali to nije jurisdikcija Saveza, već ministarstva i Vlade. Tek kad se donese pravni okvir, a imaj na umu da smo relativno nedavno uvršteni u nomenklaturu sportova, pa primljeni u HOO, Savez je još mlad, iluzorno je očekivat da će se stvari riješit u jednom mandatu, pogotovo kad donošenje određenih odluka ovisi o višoj instanci. Znam da se na razini Saveza radi na edukaciji kadrova i u najavi je registar svih sportsko penjačkih smjerova u RH koji će biti okosnica za daljni rad. Imaj na umu da čak i kad se zakonodavni okvir sredi i donesu pravilnici o uređenju i održavanju penjališta da će i dalje postojat problem nadzora uređivanja, jer ko će to sve skupa nadgledat, tj. na terenu bit stalno prisutan? Često zapravo za stvari dodamo post festum kad je sve već gotovo. Pretpostavljam da će pravni okvir definirat ko smije i s kojim materijalima uređivati i održavati penjališta i tko će to financirati, a isto tako tko će neovlašteno opremljene smjerove uklanjat. Jednom kad te stvari budu uređene, edukacija lokalnih penjača, komunikacija sa Savezima iz kojih strani penjači (najčešće) u nas dolaze i postavljanje info tabli sa izrečenom zabranom opremanja koja je također navedena u svim vodičima bi, virujen, smanjila učestalost indijanštine na stini, da se tako izrazim.
Šta je sa temom starih oprematelja?
Mislim da su nostrifikacije diploma i inzistiranje na tome da stari oprematelji polažu tečajeve, inicijalno pogrešno provedene. Pri tom mislim na oprematelje koji su praktički ‘izmislili’ penjanje u RH, a takvih nema puno. Smatram, a i tu ideju ću gurati na razini Saveza, da se određenim ljudima treba priznati minuli rad i da uspostavom jednostavnih kriterija lako proberemo oprematelje za koje ne treba dodatna ili eventualno minimalna edukacija koja se može provesti i isfinacirati kroz projekte suradnje sa lokalnim upravama i TZovima prilikom (pre)opremanja nekog penjališta. Naprosto, nije jednako biti oprematelji koji je opremio 50, 100 pa i više smjerova kroz 10,15,20 i više godina i netko tko je opremio par smjerova, kroz asistiranje i tek kreće u taj, nazovimo, poziv. Kako smo već pričali, činjenica je da sportu treba što više profesionalizacije, kroz paralelne karijere - suci, postavljači, oprematelji - kako bi razvoj bio održiv. Bez stručnog kadra nema nii razvoja sporta, a stručni kadar će se teško ili minimalno razvijati ako nema dovoljno edukacija i na kraju posla za taj kadar. A za organizaciju edukacija i u jednu ruku osiguravanje posla za taj kadar i svojevrsne prisile održavanja standarda kroz obnavljanje licenci za određene funkcije potrebna su financijska sredstva i na kraju krajeva motivacija ljudi da se time bave i budu adekvatno za svoj rad plaćeni i na kraju dana i odgovorni.
Nadam se da će se tvoje riči ostvariti. Reci mi Pehi, s obzirom da te nakon Biograda čeka specijalizacija u ZGu, nadamo se da ćeš nam donit neke novitete iz metropole u naš PC - raduje li te novo iskustvo?
Je, sad mi je period u karijeri i edukaciji di ću određeni dio morat odrađivat u Zagrebu, pa i Lovranu. Novo iskustvo me definitivno raduje, sa Katom idem probat život u metropoli ali sve to ima i određenu težinu jer tu su selidbe, putovanja, odvojenost od obitelji i ekipe, rad na nekim stvarima na daljinu.
Definitivno planiramo pohodit zagrebačke dvorane, upoznat ljude i skupit koju ideju. Mi u Splitu moramo pojmit da je Zagreb puno veće tržište, šta se kaže, bliže oltaru, i u svakom segmentu je u prednosti pred Splitom. Al mi smo Dalmatinci takvi kakvi smo, ne damo se lako, pa san i ja takav, zamisao je iskoristit svaku situaciju za učenje i naučeno primjenit doma i ostat u vrhu ka šta smo do sada.
Ne sumnjam u to. Inače, Marulov merch je ovih dana na 50%, a razlog je novi klupski logo. Kako si zadovoljan, jel ispa dobro? Čujem da se išlo na nešto skroz novo?
Tako je Dide, rješavamo se zaliha i nudimo po promotivnim cijenama. Išlo se na nešto novo i modernije, šta prati zahtjeve današnjeg vremena. Nije samo logo u pitanju, više je od toga. Naime, tija san postić kompletan vizualni identitet kluba, što do danas nije bio slučaj. Naslonili smo se na staru kombinaciju boja s jednim novitetom. Ideja je bila napravit knjigu standarda, kako to u grafičkom dizajnu nazivaju, koja će definirati kompletan vizualni identitet, dakle logo, boje, fontovi za zahvalnice, klupski memo, signalizaciju u dvorani, web, društvene mreže, klupski merch, dresovi…. Sa knjigom standarda smo sve to dobili te se u budućnosti može očekivati ujednačenost prezentacije kluba na svakoj razini, dakle ujednačen i kompletan vizualni identitet kluba. Odma bih iskoristija sitiaciju i zahvalija se Miši Komendi iz kreativnog studija Kazinoti & Komenda koji nam je kao donaciju klubu napravija sve navedeno jer je kralj i podržava penjačku scenu.
Veliki pozdrav Kazinoti & Komendi! Kad smo već kod umjetničkih tema, dio naših čitatelja će se sitit da si se jedno vrime amaterski bavia i glumom. Serija Carstvo ladovine nam se svidila ali nije dugo trajala, kako si završia u tim vodama?
Do toga je došlo onako više iz zafrkancije, prijatelj jedan, pravi glumac, mi je reka da postoji audicija za projekt Carstvo ladovine, a ja sam još i dječjih dana pokaziva interes i kažu neki, talent za takvo umjetničko izražavanje pa san se prijavija. Na audiciji kliknija s ekipon, bija izabran i tako smo krenili, isto volonterski i bez značajnih financija, sa entuzijazmom krenili i snimili 3 epizode, u svrhu pilota, iako su tri, a ne jedna. Nakon toga je bila dobra povratna informacija od publike i tražili su se investitori za napravit sezonu, čak ih je bilo par potencijalnih, ali je tada nesretna korona poremetila sve planove, vrime je prošlo, a s vrimenom i voz. Svakako jedno lipo iskustvo, upozna san top ljude i osta s njima u dobre, čak priko tih poznanstava i neke reklamne spotove snimija i zaradija nešto love. Danas je to iza mene, ne stigne se čovik svime bavit, al me i dan danas, nakon skoro 7 godina od kada je to izašlo na YT, ljudi u kafićima i na ulici ili čudno gledaju ili pitaju, ‘ jesi ti oni iz carstva ladovine? ‘.
Haha top, život piše romane. U ovom slučaju da nije bilo Korone ko zna di bi ti završia!
Ajde kad se cilo ovo ludilo stiša nadam se da ćemo mi u veteranske dane popet šta zajedno, na Gredi po mogućnosti!
Majka greda. Šta reći, triba doć u formu, bez forme Majka je maćeha i ne oprašta. Ne napušta me nada da ću uspit opet nešto na Gredi popet.
Ajde nešto ćemo na noge, prodat ćemo betu i iskustvo, iskoristit buru. Kakvi je plan za Silvestrovo ove godine?
Dide, samo iskustvo mi je trenutno i ostalo, haha. Za Silvestrovo ćemo vjerojatno se negdi zabit u tiho, zadnjih godina Kate i ja bižimo od velikih proslava i pritiska zabave za Novu godinu, bude li lip dan, priroda i negdi na stinu, navečer čaša vina i sad već tradicionalno Gospodar prstenova.
Super legendo! Bia je veliki gušt učinit Božićni sa tobom - šta bi poručia našim čitateljima za kraj?
Hvala, Dide, još jednom na pozivu. Meni je gušt još veći i iznimna čast, ispunjen mi je jedan dječački san. Penjite šta više, volite se i idemo zajedno gradit i ojačavat sport kojeg toliko volimo. Sretan Božić i uspješna Nova godina svima!
________________________________________________________________________________________________
