Odpenji: Marulianus Zanimljivosti Reportaže FORMA PIVA 2006.
 
 

FORMA PIVA 2006.

Buši u vodstvu!

Dani


Asevi u Omišu...

 Priča o prespitavanju velikog klasika...

 








Ka šta smo i najavili uspješno smo završili prespitavanje starog omiškog klasika Forma piva! Tijekom dva dana je postavljeno 50-ak spitova i pet sidrišta, a sve se događalo (skoro) na 20. godišnjicu njegova nastanka. Da budemo točniji, uredili su ga Ivica Piljić i Alen Novak u periodu od 28.11.-01.12.1986.. a u prvom slobodnom ponavljanju (18.04.1987.) je u navezi sa Piljom bia Zlatko Kunosić-Štrojf. Smjer je u to vrime bia jedan od najtežih višedužinaca u srednjoj Dalmaciji, a u tadašnjim pokušajima slobodnog ponavljanja u smjeru se padalo i po 15metara.

 

Opis smjera po dužinama:
1. 5c, 35m
2. 4a, 30m
3. 6a+, 50m
4. 6a/a+, 40m
5. 5b, 30m

Silaz je najefektniji abseilom, koristeći dva užeta od 70m, iz dva puta, sa pretposljednjeg sidrišta tj. kraja četvrte, posljednje teže dužine. Ako se planirate u abseilu spuštati sa sidrišta na sidrište, i to se može ali je potrebno dosta snalažljivosti s obzirom da smjer ima prirodnu liniju koja stalno ide koso desno.Za abseil se može koristiti i stara abseil pista koja se nalazi na najnižem dilu Stomorice, od izlaza iz smjera, grebenom prema istoku, na skici označena crvenom točkom. U planu nam je urediti novu abseil pistu, te još niz novih stvari koje za sada neka ostanu iznenađenje.
Tijekom preuređivanja smjera gotovo sve dužine su ispenjane u originalu, na postojeću opremu, pa su se onda prespitavale, dok su posljednje dvi uređene u napredovanju. Dužine su imale po tri spita u ključnim detaljima, a naša bi se i pokoji originalan klin kojeg ruzina još nije izila.
Ako već niste, skicu smjera pogledajte ovdje.

 

U nastavku pročitajte Danijev i Piljin osvrt na Formu piva:

 

 

>>> ZAŠTO smo napisali osvrt ovakvog tipa i po čemu je to Stomorica značajnija od drugih penjališta? Forma piva je uz ostale smjerove u Stomorici sredinom 80-ih označila početak jednog novog razdoblja koje vezujemo uz istinske početke sportskog penjanja u Hrvatskoj i Dalmaciji. Znamo koliko je penjanje u Hrvatskoj i svijetu evoluiralo od onda, međutim da li smo nastavili onim putem kojeg su prije dvadesetak godina utrli začetnici sportskog penjanja?

Interesantno je danas pogledati i analizirati (naravno, svatko ima svoje tumačenje) sportsko penjanje, pa ga usporediti sa penjanjem onda. Osnovne različitosti jesu sama izvedba penjačkih pokreta u stini i teškoća smjerova. Današnje je penjanje doslovno gimnastika na stini. Kada gledate boulder penjača kako svladava određeni problem, često vam ostavlja dojam vrlo laganog uspona što je čista varka jer današnji smjerovi koje penju najbolji hrvatski penjači (da ne spominjem svjetske) su neusporedivo teži od onih prije. Razlika je zbilja nebo i zemlja. U prošlosti je najjači segment slobodnog penjanja bila glava. Mentalna snaga svakog tadašnjeg kvalitetnog penjača je bila izrazito naglašena, šta danas nije slučaj. Mogu slobodno reć da koliko su tadašnji penjači bili mentalno jači, toliko su današnji jači fizički. Svaki eventualni pad prije 20-ak godina je bia priličan rizik, pa ipak, padalo se i te kako. Puno su se više penjale pukotine, žljebovi i kamini di su se za prolazak koristile razne tehnike, čokiranja ili inkunjavanja ruku, nogu, kolina ili cilog tila.
Dakle današnji su penjači izrazito fizički spremniji, ali kako su u globalu puno manje vremenski boravili u prirodnoj stini, nisu savladali spomenute tehnike koje su u penjanju višedužinaca ka šta je Forma piva itekako dobrodošle.
U današnje vrime penjači troše previše energije razmišljajući di bi triba biti spit ili koja je to ocjena umisto da se koncentriraju isključivo na penjanje, koristeći tu svoju moć prema stini u punom smislu riječi. Oni koji to uspiju, ulaze u ludo teške uspone i prolaze ih slobodno, bez obzira na razmake i vrstu međuosiguranja (Cani morti - Manolo, Rhapsody - McLoad), dok  će drugima, bez obzira na izrazitu snagu koju posjeduju, velike probleme stvorit npr.  penjanje obične pukotine u kojoj će se stariji iskusni penjač kretat bez ikakvog problema i napora. To je zbilja interesantno.

Velike stine su sve manje privlačne novijim generacijama i to je danas činjenica. Kako probuditi i potaknuti penjače da se vinu u visine? Kako mi se čini, to je nemoguća misija, na žalost svih onih kojima je velika stina duboko u srcu.
Penjački dan nekad je traja od zore, od samog pristupa smjeru, do kraja dana (do vrha stine i onda silaz). To je zadovoljstvo koje je trajalo i održavalo se u penjaču puno duže. Danas su smjerovi kratki, a čini mi se da i zadovoljstvo traje kraće, ka uostalom i sam smjer.
U isto vrime penjanje danas, ka šta san reka, pokazuje vrlo visoki stupanj čovikovih sposobnosti na stini šta zavrijeđuje respekt starijih generacija. Posljedica je to vrlo teških i napornih višegodišnjih treninga.

Forma piva probudila je u nama puno toga, neobičan sudar generacija u penjanju i izrazito jake emocije. Penjući taj smjer mogli ste doživit i osjetit viziju koju su imali penjači prije 20 godina. Smjer je bia vrlo slabo osiguran za penjanje. Oprema hand made osim pokojeg originalca, sve skupa staro ka opanak i razmaci međuosiguranja koji su danas nepojmljivi nekim mlađim penjačima krasili su ovu lipoticu od smjera, i moram van reć da je bilo pravo zadovoljstvo penjući u vodstvu osjetiti, proživit i zatvorit jedno poglavlje koje je iza nas. Sada-danas je Forma piva nova priča, zaspitana izrazito razumno i sigurno, spremna za nove generacije. <<<

Dani Piccini



>>> KOJEG li gušta penjat sa Asom ka šta je Dani! Gledam ga kako se suvereno kreće preko detalja. Ne govori puno, skoro ništa. Ali tišina govori sama za sebe, jer međuosiguranja su rijetka i vrlo stara. Dakle, ne bi bilo uputno past. Ipak čuje se konstantno" Pala koja stina, pala gušta, pala koji detalji, pala ima još!" Zatim opet tišina i prelazak najtežeg dijela treće dužine. Nakon spita do sidrišta dobrih deset metara nema ničega. Izlazi na sidrište (jedan stari ruzinavi spit). Siguran zvuk bušilice garantira nam super sigurno sidrište. Zatim slijedi prespitavanje cile dužine, bolje je reći zaspitavanje, jer nema puno međuosiguranja unutra.

Četvrta dužina je fantastična. Dani je međuosigurava u napredovanju. Kojeg li Asa? S guštom i lakoćom svladava najteže detalje i zabija spitove usput pazeći da se izbjegne trenje. I to sve, ka prvi u navezi, na pogled!  Ko bi reka da ću nakon dvadeset godina imat čast penjat sa takvin Ason!

Šta je najluđe iznad mene se kreće penjač koji nije ni svjestan da je duboko u duši alpinista oli ti bolje kako bi mi rekli big waller. Mislin da bi malo ko danas, od naših, ovo proša tako na trulu, dvadeset godina staru opremu i to sa takvin razmacima u međuosiguranju uz to se misleći oće li držat skyhook dok buši novi spit?

Gušt je vidit da još ima ljudi koji vole veliku stinu, tu se osjećaju doma i još guštaju u njoj ono, for gas. Lip je osjećaj tako s mladin Ason putovat kroz stinu svoje mladosti. Evala Dani, Asu!!

Sjećam se noći kada sam izašao na vrh ovog prvenstvenog smjera. Bilo je ladno, ali u srcu toplo jer, ispenjali smo. To je tada bio moj najteži prvenstveni smjer. Smjer za kojeg držim da me učinio penjačem. Tek nakon Forme, sam sebi sam mogao reć da sam penjač.

Prvenstveni uspon je uzeo sve od mene i dao mi sve. Na vrhu grebena po mraku i uz mjesečinu smo odpenjali do planirane točke abseila, di je greben bio najkraći. Alen je bio preumoran za još jedan rizik, prvenstveni absajl po mraku, pa se odlučio na hodanje oko stine kroz gustu makiju usput isparavši cili najdraži penjački džemper.

Ja sam virovao sebi i mjesečini koja je davala dovoljno svitla za bušenje još jednog spita. Naravno, sve ručno uz pomoć petzlovog ručnog svrdla.
Prva dužina abseila, pa zatim zabijanje klinova i druga dužina absajla dovela me na kraj žljeba, dvadesetak metara od zemlje. Razvezao sam se i maknio iz žljeba, odpenjavši desno na malu policu i udobno se smjestio. 

Omiš je već usnuo (bilo je oko 23 sata) i mirno se ljeskao u odsjaju mora. Mjesečina je čisto obasjavala sve pa i stijenu. Desno, visoko iznad mene najizrazitija je masivna sjena koju čini stina Forme piva. Kojeg li lipoga osjećaja, usrid večernje lipote gledat naš novi smjer!

Ruke su hrapave, a koža izglođana od oštre stine. Dvadesetak kila razne penjačke opreme je još na meni. A u stini skoro ništa se nije moglo zabit ili stavit za međuosiguranje. Samo uglavnom spitovi i to u napredovanju. Znam da smo riskirali puno ali prošli smo. Koje penjanje, koje ushićenje! Kojeg li osjećaja tog trenutka na maloj polici, u mirnoj noći punoj mjesečine, dok ti noge lampaju priko police u vertikali, a misli lete u tvoj smjer i svaki detalj koji si uspija proć.

Malo kada se čovik osjeća tako mirno, u potpunom skladu s prirodom i sobom. Sidija san tu dobrih pola sata ako ne i više, a skoro bez ikakvih misli. Sritan. Ipak tribalo je povuć užeta i zatim odpenjat po mraku prvenstveno jos dvadesetak metara trojke, četvorke (bez osiguranja) da bi se kalalo iz vertkale na zemlju i da se Alen nebi zabrinija.

Iza mene je ostala Forma piva, ucrtavši svoju karakterističnu formu u cili moj penjački život, zauvik.<<<

Ivica Piljić

Vezani članci

 
 
 
 

Zadnji komentari

RSS

Bilo podlaktice

Vaš omiljeni brend hvatišta je:

Morpho - 26.7%
Lapis - 20%
Samsara - 20%
360 - 13.3%
X Cult - 0%
Fathold - 6.7%
Cheeta - 6.7%
meki drugi - 6.7%

Ukupno glasova: 15
Glasanje za ovu anketu je završilo 23.11.2017 - 17:07