Odpenji: Marulianus Zanimljivosti Interview Ivica Piljić
 
 

Ivica Piljić

Pilja nakon prvenstvenog uspona Johnny be good, Omiš 1988.

Ivica Piljić, Omiš 1988.

 

 

 

S ponosom Vam predstavljamo našeg legendarnog počasnog člana i osnivača SPK Marulianusa - Ivicu Piljića!

Sigurni smo da će se mnogi mlađi penjači sada priupitat - Tko je to? , ka šta smo sigurni da će većina oni starijih, koji znaju o kakvom je asu riječ, istovremeno zadovoljno protrljat dlanove i uzviknit - Napokon!

U svakom slučaju neizmjerno nam je drago da smo napokon uspili sastavit jedan lip - poduži razgovor s tim našim karizmatičnim asom, vječnim entuzijastom i vizionarom, nepopravljivim romantičarom i pjesnikom u duši koji je ostavija neizbrisiv trag u nastajanju hrvatskog, ali i svjetskog sportskog penjanja.

Kad smo ga na kraju svega pitali zašto je u svakom odgovoru skoro više spominja svoju ekipu nego samog sebe, Pilja je reka da je to zato - jer su prijateljstvo i dragi ljudi oko tebe najbitnija stvar u životu - svaka čast legendo, slažemo se u potpunosti!

 

Nadimak: Pilja
Rođen: u Splitu, najlipšen gradu na svitu
Zanimanje: dipl.ing. elektrotehnike - telekomunikacije
Penje od: 1981.
Najznačajniji usponi:
Sportski smjerovi: Čarlijev Klub, u neka davna vrimena kad je to bilo teško 7a, danas je „samo" 6c.
Velika stina: Toafana Di Roses, Dolomiti - Stup Tofane (VII/VI) 25 dužina, Brid Klina (5c,A0, 350m) - Paklenica
Prvenstveni višedužinci: Forma Piva - Omiš, Ivane Budi Dobar (Johnny Be Good) - Omiš
Najdraža penjališta: Marjan, Omiš, Biokovo
Najdraži smjer(ovi) na Marjanu: PIMI, Ivin Tavan, Jakopija, Depresija, Popaj
Najdraži višedužinac u Dalmaciji: Stup Solila u Biokovu
Dužnosti:
- Član nadzornog žirija  UIAA na experimentalnom prvenstvu svijeta u  Grenoblu (FRA), 1987.
- Sudac na eksperimentalnom juniorskom prvenstvu Evrope u Chamonix (FRA) 1988.
- Međunarodni sudac CEC UIAA 1988.-1993.
- Glavni sudac i predsjednik Međunarodnog Žirija na natjecanjima: 
*Svjetski kupovi: Yalta 88. (bivši SSSR), Leeds 89. (UK), Boulder 89. (SAD), Bardonecchia 89. (ITA), Arco Rock Masters 89. (ITA), Beč 90. (AUT), Lyon 90. (FRA), Bec 91. (AUT),Kobe 92.(JPN), Birmingham 92. (UK)
*Svjetska prvenstva - Frankfurt 91. (GER) - 1. službeno svjetsko prvenstvo, Innsbruck 93. (AUT) - 2. službeno svjetsko prvenstvo
- Supervizor svjetske federacije na: 12 natjecanja u HR i SLO od 1987.-1993., te svjetskim kupovima u Birminghamu 94. i Frankfurtu 95.
- Izbornik hrvatske sportsko penjačke reprezentacije 1991.-1993.
- Dopredsjednik svjetske sportsko penjačke komisije 1991.-1993.
- Predsjednik svjetske sportsko penjačke komisije 1993.-1997.
- Glavni organizator natjecanja: Marjan 86., Marjan 87., Art Rock 89., Art Rock 92., Art Rock 94.
- Jedan od osnivača SPK Marulianusa 1992.  i počasni član od 2001.
- Pročelnik KSP HPS-a 1990. - 1998.
- Predsjednik HPS-a 1995.-1999. (najmlađi u povijesti saveza i prvi iz Splita). Odlikovan srebrnom značkom HPS-a 1993. kao najbolji dužnosnik HPS-a u 1993. godini i Redom Hrvatskog Pletera 1999. za iznimne zasluge u sportu i sportskom promicanju Republike Hrvatske.
Hobi: Skijanje
Pojist: Pašta fažol, Popit: pivo lager, Knjiga:Planine mog života - W. Bonatti, Glazba: Led Zeppelin, Jimmi Hendrix, Thin Lizzy, Film: The Commitments
Moto: Uvik se može još bolje!

 

Pilja u Prevjesu Svetog Jere 1986.

Marjan, 1986.

Kako si počea penjat, bilo je to u alpinističkoj školi HPD Mosora 1981. jel tako?
Je. Počea san penjat 1981. godine u alpinističkoj školi AO PD Mosor koju je vodia Frane Lukinović.

Kako je izgledala alpinistička škola u to vrime,  a kako alpinistička scena u Splitu?
Alpinistička škola je ovisila isključivo o voditelju škole. Kakav voditelj škole i s koliko umijeća za prinit znanje, toliko je bila kvalitetna škola. Nije se puno vodilo računa o nekoj metodici ili prilagođavanju trenutnim sposobnostima. Dobia si staru kacigu i stari špag koji je vonja na plisan i instruktora koji ti je reka da ćemo počet sa laganin smjeron ocjene III. Zamolia bi te da ne ostavljaš opremu u stini već da je skupiš. I to je to.
On bi krenija, a ti bi ga slidia svako 35 metara, jer špag je tada bia maksimalno 40 metara. Ako bi proša detalje bia si ok, ako bi se dosta mislia, nisi. I tako naprid. Franina škola je bila dobra jer se čovik trudija objasnit puno tehnike, za razliku od ostalih rasploživih instruktora.
Ja san najviše naučija iz knjige Zlatka Smerkea di je lipo bila objašnjena cila tehnika penjanja u suvoj stini. I onda malo pomalo san iša penjat s prijateljima i primjenjiva to šta san vidija iz knjige. Naročitu pažnju san polaga na međuosiguranja i tako učia i nastoja ne past. Dobro je, preživia san i nisan pa. Tada past u smjeru nije baš bilo veselo, znaš? Klinovi su bili stari i ruzinavi, a malo san ima svojih klinova. Uglavnom su to bili sve rađeni domaći klinovi jer originalni klinovi su bili skupi i naravno lagani, a naši rađeni klinovi vrlo teški, ha ha tako je to bilo.
Alpinistička scena u Splitu je bila jaka i dolazili su vrhunski alpinisti svitskog glasa. Dakle uz našeg Stipu tu je bia i Nejc Zaplotnik, Andrej Štremfelj, itd. ...stvarno velike alpinističke face!

U to vrime tebe je vjerovatno prvog zahvatia taj novi stil slobodnog penjanja koji se ka lud širija sviton. Reci nam kako je do toga došlo, što te je privuklo u taj novi đir? Alpinisti su ga gledali sa dosta podsmjeha u to vrime?

Stručno oko primjetit će da je Ane ušla u Kowappyja i onda priječila u Pimija u kojem je bija fiksiran statik za koji je prusikom postavila međuosiguranje.

Ana Mažar, Marjan '86.


E, puno bi se moga raspričat o tomu. Naime, moj prvi prvcati uspon na Marjanu je bia Ekspedicijski Kamin (op.a. kamin livo od  današnje Gracije). U njemu ti je u ključnon detalju (op.a. na izlazu iz kamina) bia učvršćen špag i u njemu su trenirali ekspedicionisti iz tadašnjeg AO PD Mosora koji su išli u Himalaju.
Osin toga, događaj je vezan i za meni izuzeno dragu osobu  koju san to popodne upozna, a s kojon ću se nekoliko godina kasnije često prepirat, naročito oko sportskog penjanja. Ali koju san uvik izuzetno poštova i volija jer je uvik volila i voli stine iznad svega. I dan danas se guštan s njon navezat i penjat, jer penje i dan danas s velikon ljubavi za stine.
Dakle, na Marjanu je toga zimskoga popodneva 1982. bila Ana Mažar i pitala me oću li ić penjat s njon? A naravno, reka san, oću. Navezala me i nestala brzinon svitla kroz kamin na vrj. A ja prvi put u kaminu. Kako san bija uvik visok, ha, ha, relativno brzo san proša ulazni detalj koji je pinku previsan. Onda u kaminu sve je OK i na raskorak, osjećas se siguran jerbo nemoš ispast vanka. Ali kad se tribalo izbacit vanka u detalj u desno na kraju kamina, e tu san se dobro zamislija. Bilo mi je to prvo penjanje u životu na Marjanu. Triba san iz sigurnoga kamina uletit vanka u detalj. Ana je bila sve nestrpljivija : „ Ajde Pilja šta se keglaš" stalno bi dovikivala i vukla me špagon i tako zapravo izbacivala vanka i tirala me da uletin u detalj. Je san se bia pripa, ka veliki, stvarno! Nekako san izaša vanka iz kamina u ploču i onda se to dogodilo.
Mala hvatišta, naravno za mene tada mala, i ludo dobro trenje. Sta san bukvalno na ništa, jer za mene tada je to bilo ništa, viruj mi! Ali sta san i sve je držalo. Ma fenomenalan osjećaj. Ploča, stina, ludo trenje, sunce na zalazu (bilo je kasno popodne), more iza leđa, sve mi se to nekako u krajičku oka ispreplelo u fantastičan osjećaj, pravi. Straja je nestalo, a osta je GUŠT !!!
Naravno, nije mi bilo lako i jedva san izaša jer san tu na vrju kamina prvi put shvatija šta znači kontrolirati sve 4 točke penjanja ili baren tri. Ko je tad moga sanjat da će mi nekad u budućnosti bit dosta i jedna točka?
Izaša san na vrj di me dočekala ljutita Ana sa jasnin komentaron, da san spor ka stari čovik i da di mi je mladost? Ha, ha,  Ana je bila uvik oštra i kritična. Lipo je rekla da mogu ja to puno bolje, da vidi mi mišiće i snagu i da san se usra bez potribe. Da nije dosta samo imat dugu kosu (ja san naime ima uvik dosta dugu kosu tada) nego da triba imat malo i pameti i da triba čitat stinu. Ha ha, lipo me izgadila, ali sve šta je rekla bila je u pravu! Onda je skupila moj penjački pojas i kroz već polumrak odmaglila kroz šumu niz drugu stranu Marjana. Ja san osta na rubu stine, oduševljen. Nezaboravno!
Ali taj dan nešto se u meni otvorilo. Ideja, ljubav, osjećaj da baš ta naša stina, vapnenac sa tin malin hvatištima i trenjen je idealna za penjanje. I da se tu, zapravo isprid kuće, može guštat u penjanju. Na Marjanu. Da nisi ovisan o vrimenu, pa ako si malo zadrtiji da se penjat i po kiši, po previsima dok ne procure. Nemoj zaboravit, to je bilo u zimu1982.
Iako san penja sve teže i teže smjerove po Mosoru i Kozjaku, stalno san se vraća na Marjan di su bila 3 uspona za ekspedicioniste i na kojima se moglo samostalno penjat, a osiguravat se na žemar. Tribalo je imat hrabrosti uletit onako ka početnik na žemar u smjer, jer uže je bilo učvršćeno tek u po smjera ili samo blizu izlaza. Naravno, to me tiralo da se koncentriran na mala, oštra i dobro držeća hvatišta i trenje. Jerbo prije užeta ako si pa, pa si na pod, a to nije bila opcija.
I tako, malo pomalo Šantine Stine su mi se sve više otvarale, a iz ta 3 smjera nisan izlazia. Penja san ih gori, doli po ko zna koliko puta. A pogled mi je skreta malo pomalo na sve glađe i teže ploče i previse na Marjanu koji su bili netaknuti.
Na moju žalost niko nije tia toliko boravit na Marjanu. Svi su išli u planine i veće i velike stine. Uglavnon na Mosor i u Paklenicu. Ali nisan odustaja. U Šantinim Stinama bija san sritan i tu san penja svaki dan.
Tribalo je dobre dvi godine da nagovorin Ivicu Matkovića (koji je ka i ja bia lud za velikin stinama i boravija uglavnon na Paklenici) da je Marjan ono pravo šta nan triba. Tako smo napokon u Listopadu 1984. otvorili prvi novi smjer skupa i nazvali ga PIMI (kratica od Piljić Ivica - Matković Ivica) i učvrstili uže u smjer i to do vrha. Naravno uže je počimalo tek oko rupe. Tada je to bilo normalno.

Stari smjer iznad crkve, zabranjeno penjanje!

Matan i Pilja u Kolibriju, Marjan 1985.

Pošli smo postavili novi špag u Kolibrija. Super stina! Onda je Ivica zabija i prve spitove u Glatkoj Iluziji. Bila je „gusto" zaspitana jer je imala čak 3 spita. I mi smo se prvi usudili bacit na taj spit i zamisli, drža je. To vam se sad može činit smišno, ali 8 mm Petzl spitovi su se tada koristili isključivo u špiljarstvu. Ivica i ja smo vidili u penjačkin časopisima da francuski penjači to stavljaju u smjerove pa smo se i mi okuražili. Ostalo je povijest sportskog penjanja na Marjanu.

Kakva vrimena su to bila, rađanje totalno novog đira!
Je, ovo je bilo nešto potpuno drugo od Alpinizma. Nama nije bia bitan vrj. Nije nam bilo bitno koliko je stina duga. Nema veze, kratka ili duga bitno je bilo da je teška. Maštali smo za nać negdi 200 ili 300 metara stalno ka šta je Glatka Iluzija.  Ali smo bili sritni i s Glatkon Iluzijon. Gušt je dok ima stine za penjanje i šta teže, šta manja hvatišta i nožišta, to bolje. Ko šljivi vrj. To je onda bilo Alpinistima ka da si nešto gadno zabeštima. Ali mi smo stvarno tako penjali.
Šta mislite kad smo izašli iz zida Tofane nakon 25 dužina sve skupa (imaš još par dužina laganih di se ne navezuješ), da smo onda još uru i po hodali na vrj. Pa nismo to imali ni na kraju pameti! Eto, Ivica i ja smo tako penjali i guštali.
Učili su nas definiciji da je Alpinist čovik koji traži teškoće u stinama i sritan je kad ih ne nađe. Time se oće reć da je glavno nać prolaz kroz stinu i izać na vrj i da si sritan kad stina nije bila tako teška ka šta je izgledala.
E vidiš naša definicija Slobodnog, a posli Sportskog penjača je da je to čovik koji traži teškoće u stini i SRITAN je kad ih nađe. Nije loše, zar ne?

Glatka iluzija solo integral

Zlatko Kunosić Štrojf 1988.

Znači, Šantine stine na Marjanu su se pokazale ka savršeno misto za razvoj tog novog načina penjanja?
Je, Ilija Borovičkić i Zlatko Kunosić (Štrojf) su prvi bili stavili novo uže još prije PIMIja livo od današnjeg Popaja početkom 1984. godine. Ivica je zabia prve penjačke spitove na Marjanu u okviru otvaranja novog penjačkog smjera u Glatkoj Iluziji 1985.  Ja san odgovorija sa usponom Kowappy koji je bia još teži, a ima je manje spitova, samo dva.
Spitovi su stavljani uvik „tamo di triba", šta je značilo obično tamo di je sigurno VI+ (op.a. po UIAA) ili više. Znan da se to danas čini ludo, ali love za spitove nije bilo. Sve smo sami financirali i pravi spitovi su stavljani stvarno tamo dio je bilo teško. A to je značilo di je povrh VI+ i dalje. Svi su se spitovi zabijali iz ruke (ručnim spiterom). Težak je to bia rad, a o električnoj bušilici nismo niti sanjali.
Nije lako opisat ukratko koje je to bilo vrime. Mi smo zapravo živili na Marjanu. Od jutra do sutra. Stalno smo otvarali nove smjerove i sami učili nove penjačke tehnike. Prvo slobodno savladavanje stropova za nas je bila velika radost. Paukov Strop, a da ne govorimo Ivin Tavan. To je tad bia oštar zalogaj.
Sićan se zime kada je Boris Čujić ponovija slobodno Ivin Tavan. Častija san ga doma s paštafažolon i da vidiš kako ga je s gušton izija. Nije se tad puno mislilo o prehrani sportskog penjača. Ali se penjalo STALNO !!!
Onome ko nije otvoria novi smjer kroz nepoznato, teško je shvatit koja je to srića kad postaviš smjer, urediš ga i onda još i popenješ slobodno. Sve više i više su se stariji penjači, alpinisti čudili malim,  i sve manjim hvatištima  u smjerovima na Marjanu.
Sićan se kad san sa Štrojfon postavija Jakopiju. Prvo, razmaci međuosiguranja su bili veliki. Drugo smjer je bia težak i u to doba jedino smo se Ivica Matković, Štrojf i ja usudili penjati ga ka prvi. Sićan se da je Frenki lipo oplea iznad ključnog detalja ka prvi, toliko je dugo pa da se udrija i tribalo je ić u doktora, ali sve je bilo ok.
Malo pomalo stvorila se ocjena VII. Pa se onda Ivica Matković usudija ocjenit i sa VII+!! To ti je izazvalo velike polemike između nas (frikera) i alpinista kojima je VI+ bia zakon. Sprdali su se s Ivicon i sa ocjenom VII+ jer da to ima samo u Francuskoj tada? Ivica onako skroman i bez volje za svađanjen je ovako odgovoria.

Prije ulaza u težine Come Backa '86.

Ivica Matković 1986.

Reka je u AO PD Mosor da će napravit prvo slobodno ponavljanje legendarnog klasičnog smjera na Kozjaku „ Come Back" (ime govori sve) koji je ocjenjen bia sa VI+/A1 i to u GOJZERICE, a da je siguran da je A1 detalji više od VI+ za slobodno, pogotovo u gojzerice. Svi su mu se naravno nasmijali.
Ali par dana kasnije Ivica i ja smo u vrućen litnjen danu, obučeni potpuno u bilu monturu otišli penjat Come Back, a Ivica naravno u gojzericama. Ne triba napominjat da smo uradili prvo slobodno ponavljanje Come Backa i to Ivica u gojzericama i prvi u navezi u ključnom detalju i to na stare klinove !! Skromni Ivica je nosia sa sobon stremene, koji su visili na pojasu ako zatriba. Ali nisu mu tribali. Sve je proša slobodno. Kojeg li osjećaja tada kad smo to prošli!!

Matan i Pilja nakon ponavljanja Come Backa slobodno '86.

Matan i Pilja 1986.

Ivica nije tia reć koja je ocjena za slobodno. Ostavija je to za druge slobodne ponavljače. Malo smo pričekali druge slobodne ponavljače, ha ha. Jedina nagrada za tada priličan uspjeh prvog slobodnog ponavljana Come Backa bila je ladna piva kojon su nas častili Duzon i Dodi kad smo se vratili.
Eto tako je malo pomalo nama Marjan dava i snagu i vještinu, a i kuražu za počet ponavljat duge smjerove slobodno, šta je bia normalan slijed razvoja sporta. Na Paklenici su se počeli otvarat ludo lipi slobodni smjerovi, a i teški. I tako malo pomalo sve je išlo naprid, a broj slobodnih uspona na Marjanu se stalno povećava tako da san napisa i mali penjački vodič koji je opisiva šta na Marjanu ima za penjat.

Di ste nabavljali opremu tada, ipak je to bilo prije više od 20 godina, a penjačkih dućana nije bilo ni na vidiku?
Prvu penjačku opremu, pojas, penjačice i ostalo smo naručili pošton iz Chamonixa od legendarnog Snell Sporta. Posli smo penjačku opremu kupovali ili u Trstu ili u Ljubljani. Najviše u Trstu u tada vrlo poznatog Techno Sporta, koji je poslije bio i sponzor prvog dvoranskog natjecanja u Zagrebu.

Spitovi su se bušili iz ruke sa spiterom, koliko je tribalo za jednu rupu?
Sa spiteron i bušenjen iz ruke je uvik bilo isto, prva buža 5 minuti, druga 10, treća 20 minuti i tako dalje. Umoriš se relativno brzo. Ali moran istaknit, jedno je bušit smjerove odozgo sa užeta, to je bilo lako bez obzira šta je ručno. Potpuno druga stvar je kad penješ prvi u navezi prvenstveni uspon i onda ili iz zadnje prečke stremena (malih skalica za tehničko penjanje) bušiš spit ili još luđe ka šta je Ivica Matković iz raskoraka ili u detaljima nekad i iznad VI+ bušija spit iz ruke sa vrhova penjačica.

Ivica Matković, Come Back 1986.

Kozjak, Come Back

Jedan od takvih uspona je i Ivane Budi Dobar (Johny Be Good) u Omišu (300 metara) ispenjan 1988., a koji ni dan danas još nema ponavljanja. Naime druga dužina je oko VII+, sva su hvatišta uglavnon prema dole pa ih moraš stiskat na odupiranje, ali ima samo 4 međuosiguranja u 50 metara od koje je jedno klin. Kako je to Ivica penja on sight prvenstveno i in lead bušia spitove iz ruke u težini VII+, je posebna priča!
Sličan je i uspon Bing Bong u Omišu (220 metara) koji san ispenja sa Štrojfon, mislin 1987. Kako je tu Štrojf postavija međuosiguranje u ključnim detaljima pukotine, ručno uglavivši bong klin, je priča za sebe. Smjer također do danas nema ponavljanja. U oba smjera su ulazila tada velika penjačka imena. Vratili su ih razmaci, naravno.

Jedan od marjanskih klasika iz tog doba je i smjer Kowappy oko kojeg su se vodile brojne rasprave triba li zabit taj dodatni treći spit (op.a. položaj spitova u smjeru je identičan ka šta je bia 80-tih, s čim se često ne slažu friški marjanski penjači) ajde reci nam ka autor svoje mišljenje, mnoge će zanimat?
Malo prije san van opisa našu tadašnju penjačku etiku. Spitove smo stavljali tamo di triba. Kriterij je odlučivala ocjena iznad VI+. Tomu su bila dva razloga. Prvi je da nismo tili stavljat puno spitova radi poštovanja stine i održanja stine u šta izvornijen obliku, tako da bude ista i sa istim izazovima i za buduće generacije.
Drugi je, da penjanje za nas nije bilo samo gimnastika već puno više i u okviru navedene etike bilo je normalno da su razmaci između spitova budu veći jer se tako penjalo. Naime i način osiguranja doprinosija je težini uspona!
Mi u modernu peticu (težina V po UIAA) nismo stavljali spitove, to se prolazilo bez zastajkivanja.
Moja generacija koja je ostala penjat je brzo naučila da penjanje počinje prvo u glavi, pa je onda u nogama i tek onda u rukama. Duhovna dimenzija penjanja  je osnov svega, a „igra pokreta u penjanju" dolazi kasnije.
Mi smo znali da nekad i po 20 metara nemoš ništa stavit za osiguranje iako si ima masu opreme na sebi, jer takva je stina. Ja san to jako dobro naučia penjući prvenstveno Formu Piva. Tada je bilo normalno stavit zaglavak veličine 2 ili 3 i onda produžit slijedećih 10 metara bez ičega. S tin smo živili, tako smo penjali i od tuda je došla i etika da se spit stavi u stinu stvarno kad triba. Ne bi nikako tia počet filozofirat, jer prepirke o etici penjanja su brojne.
Sve šta želin reć je da je lipo da je barem jedan smjer osta sačuvan u izvornom obliku, onako kako je stvoren. Koliko san shvatia iz polemika, uvik ga se može penjat s osiguranjen odozgo, a koje se može postavit iz lakšeg smjera i tako uvik bit siguran.A opet, ako ga neko oće penjati u originalu, može. To je individualna odluka. Ako neće, ne mora. Mislim da je to fer i razložno, jer sigurnost mora biti na prvon mistu. Naravno, što je to sigurnost u penjanju, može bit nova filozofska penjačka rasprava.
Mi smo se osjećali sigurno penjući i po 10 ili 20 metarske razmake između međuosiguranja. Što ne znači da smo bili sigurni, naravno. Ali ka šta Ivica Matković uvik kaže, sve počinje i završava u glavi.
A Ivica Matković je popea gotovo sve tadašnje smjerove na Marjanu Solo Integral, u kupaćima i s vrićicom za magnezij, dakle bez ikakvog osiguranja. Ma nije ima sa sobon ni komad zamke za ukopčat se ako mu dođe panika. Ništa! Tako je penja čak i Ivin Tavan! Naravno ja mu to nikad nisan odobrava. Naprotiv.
Ali to govori upravo o tomu da šta je za nekoga sigurno i lako za drugoga nije. Postoji različitost koju moramo poštovat da bi bili sigurni u penjaju.
Zato mi je drago da je barem jedan smjer, eto Kowappy, sačuvan u originalu. I naravno preporučam svakome  da ga penje onako kako se osjeća najviše siguran. Nema ništa loše u osiguranju odozgo, zar ne?

Pilja u Popaju

Ivica Piljić, Marjan 1985.

Slažemo se s tobom - lipo je da se barem jedan smjer održa u originalnom izdanju!
Drago mi je i zahvalan sam svima na pokazanoj toleranciji i poštovanju drugačijeg mišljenja, nas, danas starih penjača.
Ko danas se sićan kako san se osjeća kad san postavija i ispenja Kowappija. Smjer je vrlo kratak, ali meni je uvik bia jako lip. Ploča je za prste polizat od gušta, sve je na cencu. Sićan se kad san ga ispenja kako su se tadašnja dva nova Petzl spita sjajila u ploči, onako lipoj, glatkoj ploči. To je ujedno i najteži smjer šta san ikad ispenja Solo Integral, dakle bez ikakvog osiguranja. Ma lipota od detalja!

Reci nan koji si Marjanski smjer najviše puta penja, koji Ti je onako baš u srcu?
To je svakako i iznad svega PIMI. Kako je u PIMIju bia uvik učvršćen špag, penja san ga bukvalno svakodnevno, sa osiguranjen ili bez, nije bilo važno. A isto tako i sa vrja odpenjava natrag na početak smjera. Bez ikakvog pretjerivanja mogu reć da san PIMIja penja sigurno više od 1000 puta. S njin bi počima i završava trening uz prekrasan pogled s vrja smjera.
Drugi je sigurno Glatka Iluzija koju san masu penja, solira, a posli i vodia škole u taj smjer. Smjer je izuzetno lip. Kratak ali sladak! Nakon Glatke, to je bia svakako Popaj. To mi je jedan od najdražih sportskih uspona. Solidno je dug za sportski smjer (skoro 40 metara) i ima u sebi skoro sve tipove teškoće u vapnencu. Previs, ploču, pukotinu, brid, bas sve! Divota od sportsko penjačkog smjera.

Inače penja si i dosta višedužinaca - koji ti je od prvenstvenih smjerova bia najteži, najmarkantniji? Koji klasik ti je osta u najlipšen sićanju?
Od prvenstvenih višedužinaca sve san penja odozdo, ništa nikad nije bilo uređivano odozgo. Neki su mi pali posebno teško.
Daleko najteži prvenstveni mi je bia Forma Piva jer tu san ima masu opreme na sebi za međuosiguranje, a nije se moglo ništa stavit i po 10, 15 metara, a sve dužine san penja ka prvi. Mora san bušit spitove iz ruke ili iz zadnje prečke stremena ili iz raskoraka na vrhovima penjačica. Zafrkano. Ka prvoga u navezi, košta me taj smjer dosta živaca, dosta san riskira, ali i još vise naučia kroz taj smjer.

Štrojf vodi prvu knjigu Bing Bonga

Omiš, Bing Bong, 1986.

Drugi, vrlo nezgodan je bia Bing Bong sa Štrojfon, tu san i otresa ka prvi na vrlo loša međuosiguranja, par bongova i čokova je izletilo, a osta san na zadnjen klinu poviše sidrišta. Izletia san iz pukotine. Neveselo.
Treći je svakako Ivane Budi Dobar (Jonny Be Good), ali tu je Ivica Matković sve teške dužine riskira ka prvi. Ja san se samo molia da ne padne, jer razmaci su bili takvi da je pa, pomea bi me sa sidrišta. U ton smjeru je još bilo i užasno vruće, lito, žega, a vodu smo brzo popili. Gadan prvenstveni. Eto, sve je vezano za Omiš. Prva liga je omiška stina!
U najlipšen dojmu ikad, od ispenjanih smjerova, osta mi je Klin u Anića Kuku u Paklenici. Prekrasan smjer koji smo Ivica Matković i ja ponovili 1988., nakon nevere i kiše. Onako polu osušeni ili polu mokri smjer, kako oćeš, penjali smo za dvi ure i petnaest minuta i još je Ivica sve proša slobodno, a stina je bila prilično mokra. Nezaboravan doživljaj!
Nakon njega svakako Stup Tofane u Dolomitima. Penjali smo skupa tri Ivice (Matan, Frenki i Pilja). Koja je to bila lipa penjača, pravi gušt!  I da ne zaboravin, Majstorski smjer u Omišu, koji je meni posebna lipota.


Matan u Brelima

Ivica Matković

Ti i Matan ste tada bili nerazdvojni prijatelji i udarna naveza?
Ivicu Matkovića san srićon nagovorija da dođe penjat. Bilo je to na Mosoru kad je on još bia strastveni špiljar, 1982 godine. Išli smo skupa penjat neke ploče i jedan strop iznad Lolića, a Ivica je to proša ka mačka. To se ne zaboravlja. Reka san mu da gubi vrime u špiljarstvu i da triba penjat. On se ka i uvik samo nasmija. Znaš, šteta je da Ivica skoro ništa ne piše o svojin usponima. Malo ko je svjestan kakva je penjačka legenda Ivica Matković. To ti ne govorin jer mi je drag. Imali smo mi i svojih svađa i prepirki, ali njegova penjačka genijalnost, hladnokrvnost, izdržljivost i nevjerojatna vještina svladavanja nepoznate stine, na žalost malo je poznata.
A iz velikih stina izvlačija je Ivica svojon vještinon i iz nevera i kroz slapove velika apinistička imena koja danas ne bi bila živa da nije bia Ivica u navezi!  Na žalost o Ivici se malo zna, a još se manje napisalo. A viruj ja nisan nikada upozna taki penjački genij. Kad je Ivica penja sve se parilo lako. Pari ti se ka da se ne drži za stinu.
Ma čudo od čovika. Penja bi na treningu slobodno Čarlijev Klub, Ivin Tavan i sa 10 kila utega oko sebe !! Onda bi posli letija po stini. Treći ili četvrti smjer u životu mu je bia Šubara Direkt u Anića Kuku u Paklenici, učinija je tada prvo hrvatsko ponavljanje. Idite penjat danas taj smjer pa će te se lipo zamislit, e onda zamislite to osamdesetih i kako je onda smjer bia osiguran.
Kad si iša ponavljat Ivicin prvenstveni, zna si da prvo moraš bit stvarno dobar penjač, drugo da moraš imat jaku psihu jer Ivica je ostavlja malo međuosiguranja u dužinama, a di mu je bilo lako (a to je bilo i VI+ a i VII) nekad nisi moga nać ništa u dužini.
Tako bi ljudi satima spitali ili zabijali klinove da bi prošli di je Ivica proša za uistinu, pet minuta.
Ili bi se vratili i rekli da nije istina da je tu Ivica proša. Ha ha! Nekad drugi u navezi koji bi penja sa Ivicon prvenstveni  nebi moga popet dužinu iza Ivice jer se nebi ima zašta uvatit, ha ha. Živa istina, pa bi se Ivica mora vratit iz prvenstvenoga jer ga nebi ima ko pratit! Ili bi drugi prusikava  po špagu za doć do Ivice. Ma ima priča i priča koje niko nezna.
Ža mi je to, jer san siguran da je Ivica Matković najveći hrvatski penjač u suhoj stini svih vrimena. Penjački genij, na žalost neshvaćen i malo poznat.


Štrojf prije penjanja Bing Bonga '86.

Omiš, ispod smjera Bing Bong

Matane, ako ovo čitaš počni se lagano pripremat za opširni interview! Pilja asu, vaša frikerska ekipa na Marjanu se ipak sa vrimenom počela i širit?
Tako je, pridružila nan se odma i Dodi Malada koja je bila prva marjanska slobodna penjačica. Na svoju stranu smo privukli i Zlatka Kunosića - Štrojfa koji se vrlo brzo transformira iz alpiniste u slobodnog penjača - frikera.
Štrojf je bio jedini koji se od starije generacije potpuno posvetija slobodnom penjanju. Malo je poznato, ali je činjenica da je Štrojf bia veliki zaljubljenik penjanja na Marjanu. Penja je na Marjanu skoro isto toliko koliko Ivica i ja mada je bia zaposlen i radia je u smjene.
Otvara je samnon značajne nove uspone na Marjanu  (Popaj, Jakopija). Na kraju krajeva, sa Štrojfon san napisa skupa marjanski penjački vodič i nije za ništa upravo Štrojf na naslovnoj strani vodiča di penje Kowappy in lead. Ako imate taj vodič obratite pažnju na ležernost Štrojfova penjačkog stila.
Štrojf je nažalost isto tako malo poznata priča, izuzetno talentirani penjač, fantastičan u prvenstvenim usponima, hladnokrvan i hrabar penjač, o kojem se skoro ništa ne zna. A masu smo prvenstvenih ispenjali skupa u Omišu. Čak ga je i Lija zaboravija navest u svon članku o splitskon najjačen penjačkon kvartu?! A Štrojf je naravno, sa Trstenika!! (op.a. greška je ispravljena)
Od žena se uz Dodi Maladu pojavila Sunčica Baučić i Tatjana Lovasić. U ženskon penjanju su se nakon njih pojavile legende Ana Grabovac i Ivana Franceschi, koje su stvarno ozbiljno penjale i čak malo i trenirale. Onda se pojavija i ženski penjački genije tog vrimena Irena Palošek, koja je prva sebi doma namontirala malu dasku za trening u praonici. Jedva je mogla stat na dasku u tu praonicu, ali je uporno trenirala. Rezultati su poznati. Irena je značajno obilježila hrvatsko žensko natjecateljsko penjanje i bila onda zakon na natjecanjima ka šta je naša Baki danas.
Od muških uz trio: Štrojf, Matan, Pilja, bia je tu prvo Hrvoje Kamenjarin. To je dugo bila mala i usamljena ekipa frikera. Ali onda san održa Alpinističku Školu u AO PD Mosor u proliće 1988. koja je bila u stvari penjačka škola. Nemoš zamislit kako je sporo slobodno penjanje bilo prihvacano u AO-u. Naime, tiska san jednu instruktorsku brošuru za početnike za tu školu (koja se posli dugo koristila) i na naslovnu stranicu san stavia slobodnoga penjača, frikera, u detalju.
Puasti masti koja se digla barufa na mene. Da kako san se usudija stavit frikera na alpinističku školu i brošuru? Da di to ima i šta ja mislin? Vjerovatno mislite da je to smišno, a? E onda nije bilo smišno, nego zafrkano. Čak se razmatralo u AO-u da mi zabrane vodit školu jerbo da di će friker vodit alpinističku školu?!
Ali  nisan se da zbunit. Nastavija san po svome i održa prvu penjačku školu, a zvala se Ljetna Alpinistička Škola u suhoj stini. Ha, ha.
Zahvaljujući toj školi 1988. koja je završila u Lipnju 1988. stvorila se nova generacija penjača od koji su neki značajno penjali i ostavili traga. Ka šta su legendarni Ivica Franceschi - Frenki, Ante Zavadlav - Apanzdrk (prvi splitski strastveni boulderaš), Marin Alunić, Tihomir Kancijanić, Iris Kun, Silva Rako itd. Primjerice Silva Rako je još tijekom škole s Ivicom Matkovićem ispenjala Mosoraški u Anića Kuku za uru ipo !
Frenki, Ante i Marin su odma počeli frikat i visili su na Marjanu dan i noć. Tako se ekipa širila, a posli su došle i legende, osnivači kluba Fabijan Bonomi - Fabo, Damir Rakocija, Zdravko Vrlić - Zmaj, pokojni Vjeko Prvan - Vjeksi i ekipa se još više proširila. To je onda rezultiralo stvaranjem našeg kluba Marulianusa.


Na Marjanskim smjerovima su se godinama podizali standardi u pogledu težine uspona. Danas mladi penjači treningom na plastici jako brzo napreduju, a tada toga nije bilo?
Danas se puno toga razvilo u sportskom penjanju u različitim pravcima. Za danas bit dobar u dvorani ili na boulderu ti moraš na tome stalno trenirat. Moš skoro zaboravit prirodnu stinu i taj način penjanja. Moraš se prilagodit umjetnoj stini i traženoj tehnici.
To je bilo jasno još u moje vrime, vrlo rano, već nakon dvoranskog natjecanja u Grenoblu 1987. da dvorana nije prava stina i da traži drugi vid i trenja i koncentracije i penjanja i nadasve novi način treninga!
Ali za nas je dvorana bila pusti san, a naše lipe stine smo imali u izobilju. Zato smo se koncentrirali na ono šta imamo i otvarali stalno nove težine, nove smjerove.
Jako dobar primjer naše dobre vizije razvoja slobodnog težinskog penjanja je bia uspon Marulianus, za finale Marjana 86. Kad smo ga Ivica i ja postavili nismo ga mogli ispenjat ni u snu 1986. Ali smo VIROVALI da je to moguće jer hvatišta su bila više nego konkretna, ali naše sposobnosti tada nisu! Pokrete smo mogli povezat, ali samo nakon puno odmaranja.

Biokovo, Mali Borovac, smjer Aurora Borealis

Biokovo 1998.


Naravno bili smo ambiciozni, ali smo bili u pravu. Uspon Marulianus je bia velika prekretnica za nas, naročito kada ga je Tadej Slabe prvi put popea.
To je bila prava inspracija! Znali smo moguće je još teže, još više, još zahtjevnije! Koje li radosti penjanja! A kad si mlad šta ima lipše nego penjat još teže, još zahtjevnije?
Je, tada se napredovalo sporo jer prirodna stina ima ograničen broj kombinacija teškoća, a umjetna stina neograničen. I zato se danas svakako brže napreduje. Ali danas se brže stiču i kronične povrede koje su ozbiljne i nisu za podcjenjivanje.
Dok san drža penjačke škole, uvik san naglašava da prsti ruku i tetive itd. nisu kreirane za takve ekstremne napore i da očvršćivanje mora ići kroz gradiran i postupan višegodišnji trening.
Pametan je svaki penjač koji misli o ovome unaprid, jer povrede traju dugo, a mogu postat i kronične, a onda je teško nastavit penjat.

Tri Ivice nakon penjanja u Dolomitima 1990.

Pilja, Frenki i Matan

Natjecanje Marjan 86 (op.a. četvrto po redu u svitu) je bilo povijesni trenutak di je, moglo bi se reć,  slobodno penjanje u našim krajevima, po prvi put, doživilo svoju punu afirmaciju. Kako se uopće rodila ta vrlo ambiciozna ideja?
Znaš moglo bi ti se činit da se pravin pametan, ali virova ili ne, ja san uvik ima viziju da će ovo jednog dana biti prihvaćen i raširen sport. I to san počea predavat onda kada je postoja samo Alpinizam i svima su bila puna usta ekspedicija i ekspedicijskih projekcija, davne 1982.

Lipota Klina

Paklenica, Anića Kuk, Klin, 1988.


Virova san da je lipota penjanja prenosiva na mlađe i starije i da ukoliko se stvori sportsko penjanje kao siguran sport (pa makar ga neki zvali vertikalnom gimnastikom, a ne penjanjem) da će se moć penjat svugdi jer dvorane za penjanje se mogu izgradit svugdi. I da umisto ić trčat moš ić penjat, a to je zabavije od trčanja.
Kad san o ovome priča ka mladi Pilja, neki su udrili u smij, neki su virovali, a nekima je bila zabavna ideja. Ja san zna da ako ćeš imat sport moraš imat natjecanja, pravila i disciplinu. To baš nije išlo skupa sa našin slobodnim planinskim životom di je priroda određivala pravila, a tvoja kriva prosudba klina, međuosiguranja ili smjera napredovanja te mogla prilično koštat.
Baš zato mi se činilo da iz planina triba prić na natjecanja, da bi se lipota penjanja približila ljudima. Tribalo je penjanje dovest u grad da ga ljudi vide, osjete!
I tako na jednom sastanku mladih penjača na Kleku 1985 godine, Metod Škarja (tada vrhunski slovenski slobodni penjač) pokazao nam je slajdove s natjecanja iz Bardonecchije održanog 1985., prvog takvog natjecanja na svitu. Kad san vidia te slajdove i face koje su tamo nastupile, sve sama svitska elita tadašnjeg slobodnog penjanja, sve mi je bilo jasno.
Zna san da našu Bardonecchiju mi možemo imat na Marjanu, sa iston kvaliteton i to usrid Splita, u gradu. Duboko san virova u to. Skupila se mala ekipa entuzijasta u tadašnjem AO PD Mosor i odlučila mi pomoć u realizaciji ideje natjecanja. Ostalo je povijest, a detalje je SPK Marulianus već objavija na svojin stranicama na dvadesetogodišnjicu natjecanja, 2006.

Proučavali smo dokumentaciju natjecanja i moramo reć da je sve bilo vrhunski organizirano, od penjačkog kampa na Kašunima, medijske pokrivenosti, odličnih smjerova, razglasa i glazbe, gledatelja, nagrada. Svaka čast, bia je to velik posa, ali isplatilo se?
Sve je lako kad nešto voliš. Ja nisan zna za ništa drugo šta bi mi toliko značilo ka šta je penjanje i onda organizacija tog natjecanja. Ima san jasnu sliku isprid sebe kako će doći penjačka elita, kako ću  puštat glazbu sve u šesnaest (rokiju naravno) i kako će to bit velika penjačka fešta. Da će se penjat i padat i da će svitu postat jasno da je to siguran sport di je pad sastavni dio penjanja i da ako se poštuju sigurnosna pravila, sve je jedan veliki gušt i pripetavanje u težinskom penjanju. Posli nazvano naravno, Sportsko Penjanje.
A šta se organizacije tiče, sve je moralo biti 100% jer ja san taki. Ili nešto radin ili ne. Ako je, onda mora biti 100%.  A za to natjecanje smo radili svaki dan od siječnja 1986. do samog natjecanja. Šta misliš kako je bilo naći sponzore za nešto šta  nikad prije nije postojalo i još „za neko veranje po stinama". Ma ko će to doć gledat??
A vidiš, naša mala ekipa je bila uvjerena da će Splićani doć gledat nešto novo i po našen mišljenju atraktivno. I bili smo srićon u pravu. Skupilo se do tisuću ljudi. Splićani su vrhunski prihvatili natjecatelje, čak su i navijali i brzo se navikli na nekad i duže padove. Bila je to prava penjačka fešta, a sve prvi put ikad.  I kada su prvo troje natjecatelja dobili diplome, a Tadej Slabe i pobjednički pehar, to je bio momenat na Marjanu kad je začet kod nas novi sport, Sportsko Penjanje. Ka sad vidin Tadeja s pokalom i ljude kako mu čestitaju nakon uspona u Marulianusu, iskreno od srca. Jako lipi osjećaj!


Zanimljivo je da penjači nisu smili koristiti magnezij u smjerovima težine ispod VI+, a ta odluka je donesena radi očuvanja izvornog oblika stine. Mora se  priznat vrlo ekološki svjesno?
Apsolutno. Mi smo iskreno volili i iskreno volimo Marjan i tad i danas. Nismo tili nepotrebno šporkavanje stine. Apsolutno ekološki pristup od početka.

Splitski akvarel, Matan oprema smjer u napredovanju 1989. Obratite pozornost na spitove

Omiš, Stomorica, 1989.

Otprilike tih godina postepeno započinje tvoj put u vode Svjetske Penjačke Komisije. Kako su tekle stvari, počelo je sa konstitucijskim sastankom CEC UIAA u Chalainu (FRA) 1987. zar ne? Kako si uopće dospia tamo?
Je, bia san u sportu od samog početka. Za prvi i osnivački sastanak u Chalainu 1987. Hrvatski Planinarski Savez je dobio dopis (tadasnji PSH) od FFMEa (Francuskog Penjačkog Saveza). Tako je dopis doša do tadašnjeg pročelnika Komisije za Alpinizam gospodina Branka Puzaka kojeg smo svi zvali Campi.
Tribaš znat da nikada nije bilo puno financijskih sredstava u Komisiji za Alpinizam. A još manje za tamo neki sastanak u Chalainu, za nekavo natjecateljsko penjanje. Ali vidiš, tu se Campi razlikova od ostalih. On je drža da tadašnji PSH današnji Hrvatski Planinarski Savez ima jedinstveno iskustvo u ovom sportu u stvaranju i da na sastanku imamo šta reć. I da je to jako dobro za Hrvatski Planinarski Savez. Zato me nazva i reka da moran ić, a da će HPS snositi sve troškove puta i smještaja. Bia san, moran priznat, ugodno iznenađen Campijevim razumjevanjen i podrškon.
Osnivački sastanak u Chalainu je bia jako dobro organiziran. Organizator je bia gospodin Paul Brasset koji je duboko virova u ovaj sport, a dolazia je iz FFMEa,  Francuskog penjačkog saveza. Bia je to također i naporan sastanak jer su se u 5 dana rada od jutra do sutra dogovorila sva natjecateljska pravila, ustrojila Svjetska Komisija za Sportsko penjanje (CEC), izabrane zemlje članice Izvršnog Odbora (CICE), dogovorio preliminarni kalendar mogućih natjecanja, osnovale potkomisije (sudačka, natjecateljska itd) itd.itd. Puno posla.
Bilo je očito da su najveći doprinos dali oni koji su natjecanja do tada organizairali. Tada nas je bilo uistinu malo, pa sam bia neizbježno u prilici značajno utjecati na tijek sastanka, jer san ima iskustvo. To je gospodin Brasset brzo uočia i to je bia početak naše izuzetno plodne suradnje na razvoju svjetskog sportskog penjanja.
Posebno nakon eksperimentalnog natjecanja u Grenoblu, gdje se domaćin nije baš snaša kod suđenja, naročito kada su morale ispast neke vrhunske francuske face. Nakon toga gospodin Brasset mi je povjeria sve ključne sudačke dužnosti na natjecanjima u sljedećih par godina. Ostalo je povijest Svjetskog Kupa u Sportskom Penjanju.


Dakle,  iskustvo organizacije Marjana 86. i 87. ti je itekako dobro došlo?
Ka šta san reka, jako puno su mi koristila natjecanja Marjan 86 i 87 jer sam bia jedan od rjetkih na sastanku koji je ima iskustvo organizacije natjecanja. To je bilo više nego očito i značajno je pomoglo stvaranju prvih natjecateljskih pravila.
Velika većina zemalja nazočnih na sastanku, do tada nije organizirala niti jedno natjecanje. 

Pilja u Arcu, 1989.

Arco 1989.

Većina mladih penjača sanja da postane neki od svojih penjačkih idola, međutim ti si se s vrimenom totalno posvetia organizacijskom i sudačkom poslu. Međunarodni sportsko penajčki sudac si posta 1988.?
Uvik san sanja nove smjerove koje san tia otvorit ili neke stare popet i uvik san sanja velike stine. Ali najdraži su mi uvik bili moji novi prvenstveni smjerovi. Toliko toga san tia još popet, ali isto tako me zvala organizacija sporta.
Ka i obično kod nas u sportskon penjanju, niko nije tia podmetnit svoja leđa, a naročito ne volonterski. Ako smo tili imat sport tribalo je izglasat pravila, imat suce, školovat ih, organizirat natjecateljsku ligu, itd.itd. Znate i sami, jer sve to triba i danas. I naravno da san se odreka dosta penjanja ( a nisan bia tako loš, znate) da bi sport zaživija i da kroz određenu disciplinu stvorimo kvalitetu, izradimo prve umjetne stine itd. Svo svoje slobodno vrime da san organizaciji sporta, volonterski. I ne žalin ništa.
Radija san očito kvalitetno i na svjetskoj natjecateljskoj razini jer san od 1988. do 1993.  ka prijedsednik međunarodnog žirija sudia i vodia sva ključna natjecanja u tada mladom sportu... šta je uključilo i prvo i drugo Svjetsko Prvenstvo.



Kako su izgledala penjačka natjecanja u to doba, bia si na skoro svima i u svim krajevima svita?
Bilo je to vrlo naporno viruj. Jer pridsidnik međunarodnog žirija tada nije bia samo sudac. On je bia visoki predstavnik Svjetske Sportsko penjačke Komisije (CEC) koji je morao doć bar dan, ako ne i dva prije na natjecanje. Mora je provjerit kompletnu organizaciju natjecanja, uračunavajući i podršku TV prijenosu uživo i dat svoju dozvolu da je natjecanje u skladu s pravilima CEC i da se može održat.
Ako bi posli bilo šta pošlo krivo bila je to odgovornost predsjednika međunarodnog žirija. Dakle suđenje natjecanja, koje traži konstantu i vrlo dugu koncentarciju, je bia tek drugi dio posla. Bilo je to jako naporno. Naime ja se nisan tia isključivo oslanjat na video reporodukciju nekog događaja, već san uvik nastoja vidit šta se dogodilo. Nekad je to bilo vrlo zamorno, a natjecatelji se vole često žaliti, to je normalno.
Natjecanja su bila uglavnom solidno organizirana sa solidnim nagradnim fondom i vrlo kvalitetnim umjetnim stjenama. Tada je napoznatija, najkvalitenija i naskuplja umjetna stina bila tvrtke Entreprises. Postavljači smjerova su bile legende poput Kurt Alberta i Wolfganga Gulicha itd. Bilo je naporno, ali i uživancija. Naročito nakon uspješnog TV finala, koji su tada uvik bili i na Eurosportu.

Marjan, Gracija,1989.

Jean Baptiste Tribout

Koji te se penjač od tih legendarnih faca krajem i početkom 90-tih posebno dojmia?
JBT - Jean Baptiste Tribout. Možda je to zato jer san ja iz Splita, a on sa svojin karakteron ka da je bia iz Splita. Bia je to vrhunski natjecatelj,vrhunski penjač u dvorani i na pravoj stini, neuništiva duha, nevjerojatne izdržljivosti, a prčevit i dišpetož za nevirovat. Pored toga i vrhunski zajebant. Nekad bi pobjedija Hirayamu i Legranda i ostale u svitskon kupu samo iz čistega dišpeta, jer bi mu rekli da nema šanse. Niko se nije svađa sa sucima ka JBT, sve se prašilo! Koja legenda! Za mene je to bia As iznad svih Aseva !!!
Bia je i u Splitu 1989. na sastanku Svjetke Sportsko penjačke Komisije (CEC), ka  predstavnik svitske organizacije profesionalnih penjača. Skupa smo penjali na Marjanu,  iako je skoro bia pa mark, između ostaloga i Prevjes Svetog Jere. Ja san uletia pravo sa satanka jos u samterice i jaketi sa kularinon. Uletia ja u Prevjes Svetog Jere i ubacia u ključnon previsu petu na vrj police i diga se na petu i izaša. To je onda bia super cool mot u penjanju.
JBT je poludia od sriće, iznenadia se da ja tako penjen. Kad san siša reka mi je, svaka čast nisi  ti samo sportski dužnosnik, pa ti moreš i penjat dobro!
Viruj to mi je bia veliki trenutak, tu na našen Marjanu taki As, gušta penjat i još san ga uspia iznenadit svojin penjanjen. Ma nezaboravno !!!

Bilo je tu sigurno i raznih anegdota, čuli smo npr. da si na jednom od natjecanja diskvalificira i legendarnog Francois Legranda, o čemu je bila rič?
Iskreno, ne sićan se šta je bia problem. Bilo je puno natjecanja, a  ja starin. Ali jedno znan sigurno, bia san poznat ka potpuno nepristran penjački sudac. Ako san ga diskvalificira, onda je to tako i zaslužia. Ko je diskvalificiran, diskvalificiran je. Zato su me toliko i zvali.
Mene nije moga impresionirat neko jer je zvizda. Virovali ili ne čak san naredija Guilichu i Albertu da promine jedan dio smjera u polufinalu Svjetskog prvenstva (op.a Frankfurt 1991.) jer san drža da je pad predug i opasan zbog bridova stine. Oni su mislili da je pad atraktivan. Ja se sa dužnosti pridsidnika međunarodnog žirija nisan šalia i to je još bilo Svitsko Prvenstvo! Naime na meni je bila i odgovornost za sigurnost natjecatelja i nisan trpia komentare. Ali oba dva su bili vrhunski i bez riči prigovora su prominili taj dio smjera i skratili pad.

Dolomiti 2006.

Ivica Piljić

Hrvatska je ispočetka vrlo uspješno pratila ostatak svijeta. Prvo natjecanje u svijetu na umjetnoj stijeni je održano u Grenoblu (FRA) 1987., a kod nas se to dogodilo samo dvi godine posli na natjecanju Art Rock u Zagrebu?
Je, ponosin se time. U Maloj dvorani Doma Sportova podigli smo prvu umjetnu stinu kod nas i tada u tom dilu Europe, za natjecanje Art Rock 89. Organizaciju san vodia uz veliku i stalnu pomoć Borisa Čujića i Hrvoja Kamenjarina. Puno, puno, puno smo radili na tome natjecanju. Pa bila je to prva stina ikad u dvorani. Uspia san kod pregovora s Elanom, da nam izrade prve panele ka prototip, jer nismo imali sredstava za kupiti ih. Kako ni Elan nije ima s tin nikakva iskustava uistinu je cila stina bila prototip i dogovor im je odgovara. Neznan jeli razumite, ali mi tada nismo znali oće li proizvedeni paneli imat potrebito trenje (op.a. daske su se kvarcale). Sve je bilo prvi put!
Sve sigurnosne i građevinske certifikate, statički proračun, itd., morali smo dobit od Građevinskog Fakulteta u Zagrebu. Ma bilo je tu masu posla, masu!!
Sićan se da je bilo dosta nepoznanica i problema s kojima smo se sreli po prvi put. Jedan dan san zateka Borisa u dvorani s glavon u dlanovima i ne govori ništa, muči. Šta je Boris? Muči. Ma šta je?  Samo muči. Nakon duže stanke kaže Boris: „Ja nemogu više, ovo je za poipizdit koliko još ima stvari za napravit, a natjecatelji dolaze za sedam dana, nećemo nikad stić sve ovo!!!"
Onda nakon bodrenja Hrvojevog i mog, naravno nastavili smo. A natjecatelji su bili vrhunski napaljeni i masu ih je došlo. To ti je tako, nitko ne vidi ogroman trud pogotovo za prvu stinu, ikad. Svi očekuju vrhunski provod, vrhunsko i točno suđenje i dobru glazbu. Natjecanje je u potpunosti uspilo, ali nas je stvarno izmorilo.
Nikad neću zaboravit jutro kad san se uputia na početak natjecanja Art Rock 89. Kroz glavu mi se motalo tisuću pitanja, ali najviše o solidnosti stine. Oće li držat? Tješia san sebe da mora, jer su svi nacrti 100 puta provjereni i svi radovi i varovi solidno urađeni i pregledani. Oće li biti trenja na panelin? Valjda Elan zna šta radi, tješia san se. Oće li bit publike? Oće li mi suci na užetima biti fokusirani? Oće li doći druga video kamera za suđenje? Oće li doktor bit na vrime u dvorani? Oću li stić sa finalnin natjecanjen na vrime kad će doć TV, itd.itd.itd.
Znaš kad sve to prođes od početka do kraja, kad se natjecanje završi, ne osjećas baš ništa. Tek posli dođe gušt od uspjeha natjecanja. Uglavnon si jednostavno i samo jako umoran.

Tadašnja lead stina u zagrebačkoj maloj dvorani Doma sportova je bila vrlo solidna, stoviše i dan danas u Hrvatskoj nemamo neku puno bolju. Što misliš di se usporia taj, ispočetka vrlo brz, razvoj sportskog penjanja u Hrvatskoj?
Teško je na to kratko odgovorit. Čini se da sve ovisi o dobroj volji i predanosti onih koji žele raditi za sportsko penjanje. Primjerice, nakon mog povratka u Split, Hrvoje Kamenjarin se brinuo za podignutu umjetnu stinu u Zagrebu, kao tehnički nadglednik umjetne stine. Hrvoje je ozbiljno shvatia održavanje umjetne stine i sve je bilo u redu. Nakon njegovog dolaska u Split, vrlo brzo umjetna stina je razmontirana, a penjači bukvalno izbačeni iz dvorane Doma Sportova. Počelo je sve s kritikom ponašanja penjača u dvorani, ostavljanja otpadaka hrane, pića itd, a završilo se razmontiranjem umjetne stine.
Sport zahtjeva disciplinu i sportsko ponašanje. Sport u dvorani nedvojbeno još i više, a i poštovanje ostalih sportova, ako su skupa u istoj dvorani. Umjetna stina je kompleksan objekt koji zahtjeva disciplinirano ponašanje i održavanje.
Podizanje takvog sportskog objekta mora bit prvenstveno isplativo financijski, a nakon toga podržano visoko profesionalnim radom djelatnika na objektu. Od trenera, instruktora, održavaoca stine, postavljača uspona, do samih penjača koji se moraju držat pravila sigurnosti i ponašanja.
Mislim da je nedostatak pomalo svega ovoga navedenog jedan od glavnih razloga zašto nemamo danas više kvalitetnih dvoranskih umjetnih stina.


I tako, uz ostale aktivnosti jednog dana osnovan je i naš SPK Marulianus, lip trenutak ha?
Najlipši! Prvi sportsko penjački klub u Hrvatskoj. Jako se ponosin današnjim klubom Marulianus. Izvanredan ste tim, izvanredna ekipa! Ja ti nisan baš od komplimenata, kažen onako kako je. A vi ste stvarno ekipa. Duboko virujen da je tomu tako jer ste održali onaj izvorni duh osnivača kluba.
A klub je osnovan na vrlo solidnom temelju koje čine ljubav za naše stine i bezrezervno prijateljstvo. To je ono što Marulianus razlikuje od svih ostalih klubova. Takvo prijateljstvo danas je ritko, a iz njega proizlazi niz dobrih stvari koje pomažu ciloj penjačkoj zajednici.
Naravno neće se svi složiti s ovim, a neki vole ovakve tvrdnje i ismijat. Puno je lakše biti ciničan nego govoriti o ljubavi za stine i prijateljstvu.
Kako bilo, ja tvrdo virujen da svi vrhunski rezultati u penjanju proizlaze upravo iz onoga što je temelj našeg kluba. Marulianus je tu i danas, a biti će i sutra. Dovoljno je pogledat vodeće članove kluba, njihov karakter, rad i rezultate.
Ma pogledaj samo broj novih otvorenih sportsko penjačkih smjerova koji ste otvorili neumornim radom i to još koje težine. Pogledaj samo primjerice Markezinu Gredu, koje li lipote od smjerova, a zahvaljujuci kojima se više ne moramo mislit šta je 7c, a šta 8a.
To je za ponosit se, jer prvo ste ljudine, a uz to još i Asevi!
Lija je na nedavnon natjecanju napisa na ruci Marul.hr. To ti je to, Marul - Marulianus forever ! Lija samo naprid Asu !!!

Dvi godine nakon osnivanja SPK Marulianusa (u svibnju 1993.) u Innsbrucku si izabran za prvog čovika Svjetske sportsko penjačke komisije! Asu stvarno velika stvar -  kakav je to bia osjećaj, vjerovatno vrlo odgovoran?
Bia san ugodno iznenađen, jer je glasovanje bilo jednoglasno. Volonterski i bezrezervno san radija na razvoju sportskog penjanja u svitu i u Hrvatskoj. To je bia momenat uistinu velikog priznanja. Naravno uz to je svakako i osjećaj velike odgovornosti. U tom momentu isprid mene je bia zadatak transformacije CEC od 34 zemlje članice u Svjetsko Sportsko Penjačko Vijeće ICCC (International Council for Competition Climbing) sa 54 zemlje članice. Nimalo lagan zadatak stvaranja nove strukture svjetskog sportskog penjanja.
Sićan se dobro tog imenovanja u Innsbrucku. Sićan se da san tada promislia da nisan ni u snu moga sanjat kad san na Marjanu otvoria svoj prvi smjer i postavia svoje prve spitove da će me put iz voljenih Šantinih Stina odvest i dovest do ovakvih odgovornosti i izazova. Neobična priča, zar ne?

Pilja u prvenstvenom smjeru Nobody is absent

Omiš, 1987.

Je stvarno, moga bi se dobar film od svega toga snimit! Reci nan, šta se još radilo u CEC UIAA u razdoblju pod tvojim vodstvom?
Zadatak transformacije CEC u Svjetsko Sportsko penjačko Vijeće ICCC sa 54 zemlje članice san već spomenia. Otkup TV prava koje prethodno vodstvo nije uspilo rišit. Sportsko, natjecateljsko penjanje, je bilo u medijskoj krizi. Težinska natjecanja su bila postala preskupa i financijski neisplativa. Sve manje organizatora natjecanja je bilo voljno ući u takav financijski neizvjestan ishod. Problem olimpijskog statusa sporta smo uspili rišit samo u prvoj fazi primanjem u olimpijsku obitelj sportova. Ali sport i danas još nije na Olimpijskim igrama. Itd, itd. Dosta posla, sastanaka, pregovora, dogovora.

Čini nam se da smo u tvoje vrime bili tome puno bliži primanju na Olimpijske igre nego sad, šta kažeš o tome i imaš li neka pouzdanija saznanja od nas?
Točno. Činilo se da smo bili jako blizu primanju u obitelj zimskih olimpijskih sportova, kroz pokazno natjecanje u Chamberiju 1992. Činilo se da ćemo biti primljeni, gospodin Brasset je jako puno radia na tomu. No na žalost nismo uspili. Od tada je to sve teže i teže. Danas održavanje natjecanja više nije problem kako težinskih tako i bouldering. Dakle široka, svjetska rasprostranjenost i prihvaćenost sporta je tu. Sada je sve na vodstvu i uspješnosti približavanja i prezentiranja sporta IOCu. To nije lagan zadatak.
Detalje u sportskom penjanju danas ne znam, jer se odavno ne bavim ovom problematikom.

Bia si naš izbornik na prvom službenom nastupu naše reprezentacije na tom predolimpijskom natjecanju u Chamberiju (FRA) 1992. Pratiš li sadašnje nastupe naše seniorske i juniorske reprezentacije koja je ponovno zaživila u zadnje dvi godine?
Je. Chamberi je bia poseban nezaboravan trenutak.
I danas pratim nastupe naše nacionalne vrste vrlo živo, zahvaljujući odličnim Marulianusovim web stranicama. Vrlo su čitljive, jasne i jednostavne.
Da se vratin na pitanje - s našim uvjetima treninga izaći pred svitsku elitu je vrlo hrabar čin.
Onaj ko ne penje ne može shvatiti šta danas triba imat i koliko triba trenirat za moć se natjecat s takvon eliton. Zato želin izrazit svoje duboko poštovanje svin članovima sportsko penjačke nacionalne vrste. Svaka čast, imate srca!
Znan ja  jako dobro, kako je uletit u izolacijsku zonu, a tamo se zagrijavaju sve svjetske face koje stalno viđaš po svin elitnin svjetskim penjačkin časopisima.
Vise na jednon prstu i usput doručkuju. Ha ha, to je stvarno za sledit se. Tribaš bit psihički izuzetno solidan da te ne svlada trema. A samo je mali trenutak dovoljan, kriva procjena hvatišta ili trenja i vanka si. Pritisak u izolacijskoj zoni zna bit strašan prije izlaska na penjanje. 

Visoko u Dolomitima 2005.

Pilja i Iris Kun

Što misliš da fali našim penjačima kad ih usporediš sa onima u svijetu tj. što bi tribalo postić za postizanje nekih barem solidnih rezultata na svjetskim natjecanjima? Znaš uvjete u Hrvatskoj, znaš ih u svitu, ima si prilike pratit razvoj većine svjetskih reprezentacija od početaka, reci nam svoje mišljenje?
Teško pitanje za kratko odgovorit. Prvo triba imat srca. To imamo, to nan ne fali. E, ali fali na na žalost sve drugo šta naši najbolji sportski penjači moraju imat.
Počnimo redon: Pravi profesionalni treneri, prava profesionalno uređena dvorana s umjetnon stinom koja može ispunit sve zahtjeve treninga potrebne nacionalnoj vrsti, dovoljno financijskih sredstava za stalne odlaske nacionalne vrste na lokalna natjecanja u Sloveniji, Austriji, Franuskoj itd., veći broj natjecanja kod nas, veći broj natjecatelja kod nas, veći broj dobrih umjetnih stina kod nas, veći broj školovanih sportsko penjačkih trenera, veći broj dobrih sportsko penjačkih klubova, solidan, dobar i napredan rad u našim sportsko penjačkim klubovima, i  t a k o   d a lj  e............

Iza svega bi trebala biti i jaka financijska pozadina. Potriban je velik budžet za odlazak na jaka svjetska natjecanja!
Financijska pozadina je jako potrebna sportsko penjačkoj nacionalnoj vrsti. Možda sam ja staromodan, ali virujen da su takva sredstva ostvariva kroz Komisiju za Sportsko Penjanje i Hrvatski Planinarski Savez uz pomoć još i par dobrih sponzora oko kojih i HPS može pomoći.
Financiranje u klubovima je druga priča i mislim da se tu mora oslanjati jako na moguće lokalne sponzore ali i moguća sredstva iz gradskih sportskih saveza.

Evo, kad si već spomenua savez, jednog provokativnog i aktualnog pitanja.  Čua si da se ICC odvojia od UIAA. Šta misliš bi li naše sportsko penjanje tribalo imati svoj sportsko penjački savez?
Eto na, došli smo i na današnju problematiku. Ne pratim odavno organizaciju sportskog penjanja, pa te molim da to uzmeš u obzir. A čuj, osamostaljenje ICC-a je bio prirodni razvojni korak koji se dogodio kada su za to postignuti svi uvjeti. To je duga priča s puno detalja koje moraš znat da bi je razumia.
Činjenica je da u dva najveća svjetska planinarska saveza DAV (op.a. Njemačka) i OEAV (op.a. Austrija) sportsko penjanje sasvim lipo egzistira unutar tih saveza. Našli su sasvim lip model funkcioniranja.
I to u savezima koji su uistinu najjači na svitu i zapravo ne trebaju sportsko penjanje. Naime DAV ima oko 900.000 članova, a OEAV oko 300.000 članova. Dakle, ma koliko bilo sportskih penjača u tim savezima oni su malobrojni u odnosu na ostalo članstvo.
Primjerice u tim Savezima svi sportski penjači koji su članovi saveza (kroz članstvo u nekoj od sekcija) imaju značajan popust kod plaćanja penjanja u bilo kojoj privatnoj penjačkoj dvorani. A viruj ko penje svaki dan to itekako pomaže, itd.itd. A opet imaš primjerice FFME (op.a. Francuska) koji je više penjački savez, itd. itd.
Želim reći da organizacijska forma sportskog penjanja treba biti primjerena razvoju samog sportskog penjanja i prilagođena najboljoj mogućoj formi funkcioniranja.
Za imati svoj samostalni savez triba imati puno toga na mistu. Je li razvojno situacija zrela za samostalni sportsko penjački savez kod nas i jesu li svi mogući i vrlo korisni oblici suradnje sa Hrvatskim Planinarskim Svezom kroz Komisiju za Sportsko penjanje u potpunosti iskorišteni, to sportski penjači i Komisija za Sportsko Penjanje moraju sami procjeniti.

Pilja na izlazu iz Stupa Tofane

Dolomiti 1990.

Krajem 90-tih put te lagano vodi van penjačkih krugova, kako to izgleda danas i koliko često penješ?
Penjen povremeno i isključivo rekreativno i to u dvorani da bi održa kavi, takvi penjački mot. Liti još uvik penjen velike stine srednje težine (jer stare ljubavi nikad ne prolaze) uglavnom u Dolomitima. Lipo je penjat sportske, ali još je lipše popet stinčinu od 500 ili 800 metara. Malo međuosiguranja, triba nać put, vrime se može prominit pa treba biti brz. Sve je to lipota penjanja u prirodi koji samo velike stine mogu pružit. Mene još uvik to ispunjava srićon.

Prošle godine si sa Danijem preuredia stari klasik Forma Piva u Omišu, bilo je ludo i nezaboravno ha?
Super ludo i nezboravno. Dani ni ne zna koliko je dobar. Dani je penjač za velike stine. Ima dušu za veliku stinu, a to je glavno. I naravno iznad svega, voli stinu! Tribali ste vidit kako je penja na staru opremu i sa originalnim i uistinu velikim razmacima između osiguranja.
Od mlađe generacije ja ne znan ko bi se usudia tako penjat ka prvi!? Sva stara oprema je ostala u stini pa se može vidit šta su razmaci u međuosiguranju bili nekad, a šta su danas. Sad je smjer super lip i siguran za penjat, a Dani je treću duzinu bušija u napredovanju!!
Čujen da je Pezzolato reka da mu je to jedan od najlipših smirova šta je ikad penja. E, a on je penja mali milijun smjerova, pa znači kompliment je stvaran.
Dani je zadnji koji je penja smjer u originalu, na stara osiguranja i razmake međuosiguranja. Svaka čast Dani Asu!

Kako ti danas izgleda penjačka scena u Splitu kad je pogledaš u usporedbi sa onom koja se tek stvarala prije 20 godina?
Danas ima masu više penjača. I to je super. I triba ih bit još više! Opet, ža mi je da su nekako raspoređeni po više klubova. Šta je dobro na natjecanjima naravno, jer je zanimljivo. S druge strane penjači u Splitu su još uvik malobrojni u odnosu na druge sportove i ka takvi, tribali bi više podržavat jedan drugoga, a manje se prepirati.
Stina je široka za sve.
Lipi je primjer ovo druženje Marulianusa i Mosora di su se penjači dogovorili i bacili na balun skupa. Ili prošle godine kad su se skupa ludirali po gradskin boulderima. To je pravo, to je to, tako triba, jer svi volimo stine i tribamo se podržavat!

Sigurno je lip osjećaj kad vidiš da se SPK Marulianus i nakon toliko godina uspia održat? Vjerovatno pratiš i našu web stranicu, dobra je ta moderna tehnologija, uvik moš vidit šta se doma događa?
Super lip osjećaj. Ka šta san prije reka, ponosin se klubon danas. Održali ste izvoran duh osnivača kluba i za to svaka čast.  Dobro znan da to nije lako. Web stranica Marulianusa je super, stvarno super. Uvik san u tijeku. Virovali ili ne, meni je naša stranica ka novine. Ujutro prvo otvorin našu Marulianusovu stranicu da vidin šta je nova i onda iden radit. Ma pravi ste, svaka čast!!

Asu, imaš li neki novi smjer u planu?
Iman masu novih smjerova u planu, samo od posla niman vrimena, a iman sve manje kondicije za prave prvenstvene uspone. Šta ćeš, godine su takve da triba lavurat više nego penjat. Ne želin bit patetično romantičan, već samo iskren kad kažen da san jednin dilon uvik na Marjanu u Šantinim Stinama, svaki dan, uvik!

Pilja u Dolomitima, Chiveta 2007.

Penjanje je srića!

Pilja, legendo fala ti od srca na vako iscrpnim odgovorima, bila je ovo prava ćakula od gušta! Sigurno će mlađe generacije puno toga saznat iz ovoga šta si nan prezentira, a i starima neće bit mrsko sitit se zlatnih vrimena!
Aj stoj dobro i živija sto godina i naravno, vidimo se na Šantinim Stinama!
Pozdrav svima vama i vidimo se!




Vezani članci

 
 
 
 

Zadnji komentari

RSS

Bilo podlaktice

Vaš omiljeni brend hvatišta je:

Morpho - 26.7%
Lapis - 20%
Samsara - 20%
360 - 13.3%
X Cult - 0%
Fathold - 6.7%
Cheeta - 6.7%
meki drugi - 6.7%

Ukupno glasova: 15
Glasanje za ovu anketu je završilo 23.11.2017 - 17:07