Odpenji: Marulianus
 
 

INTERVIEW: IVANA FRANCESCHI

IVANA FRANCESCHI (21), LIJEPA STUDENTICA FAKULTETA ZA FIZIČKU KULTURU U SPLITU I DVOSTRUKA PRVAKINJA U SLOBODNOM PENJANJU, GOVORI SAMO ZA "GLORIJU" O SVOJOJ GOTOVO EROTSKOJ STRASTI PREMA TOM OPASNOM SPORTU I KAŽE:
UMRLA SAM OD SMIJEHA KAD SAM VIDJELA STALLONEA KAKO SE USPINJE I URLA NA LITICI U FILMU "CLIFFHANGER"


UVOD 

Na jednom sam natjecanju upoznala direktora snimanja "Cliffhangera", koji mi je ispričao da je Stallone cijelo vrijeme snimao na zemlji, a u svim opasnim scenama zamijenio ga je pokojni Wolfgang Gullich, najbolji svjetski penjač. Postoji određena tehnika padanja i ako se natjecatelj drži pravila, najgore se ne može dogoditi. Specijalni konopac izdržat će do 1,8 tona težine.

Dvadesetjednogodišnja Ivana Franceschi, studentica Fakulteta za fizičku kulturu u Splitu i dvostruka prvakinja Hrvatske u atraktivnom, vrlo opasnom i u nas malo poznatom sportu, slobodnom penjanju na prvi je pogled sasvim obična djevojka. Prema njezinoj tjelesnoj konstrukciji nitko ne bi mogao niti pomisliti da je ona trenutačno vladarica svih hrvatskih stijena.

Sastali smo se na južnoj strani Marjana, uz crkvicu Sv. Jere, tik uz pustinjačke nastambe, gdje se oštre stijene spuštaju 50-ak metara okomito nad Splićanima omiljenim Marangunićevim šetalištem. Malo tko zna da se nevidljivim "putevima"
i točno označenim rutama tim liticama svakodnevno penju članovi sportskog kluba »Marulianus«.

»Želite li da krenemo 'Sv. Dujom', 'Marulianusom', ili, možda, 'Ćao - bao smjerom'«, upitali su me dvostruka prvakinja Hrvatske Ivana Franceschi i ponajbolji hrvatski penjač Ivica Matković. I dok je mene od samoga prizora hvatala jeza, Ivica, Ivana i Irena Palošek, pobjednica hrvatskog kupa, s lakoćom su i akrobatskom spretnošću nestajali u visinama marjanske stijene. Ja sam čvrsto stojeći na majčici zemlji držao fige našem fotoreporteru Siniši Sunari, koji se, pokazujući zadivljujuću hrabrost, odlučio penjati zajedno s njim, kako bi za čitatelje »Glorije« napravio što atraktivnije fotografije, demonstracije ovoga, u nas novog i gotovo nepoznatog sporta.

"Sportsko penjanje je penjanje po stijeni bez ikakvih tehničkih pomagala, samo uz pomoć ruku i nogu. Za razliku od alpinizma, pri usponu se ne smijete pomagati ni konopcem, ni klinovima u stijeni. Tehnička pomagala služe samo za osiguranje u slučaju pada. Slobodno penjanje izvodi se po suhoj stijeni, bez leda i snijega, dakle, na prirodnoj i umjetnoj stijeni", stručno mi je objasnila Ivana pošto sam joj priznao da o sportu kojim se bavi ne znam gotovo ništa.
Iako je rođena u Splitu, Ivana je odrasla u Dubrovniku i smatra se Dubrovkinjom. Još kao djevojčica skakala je po stijenama, verala se po stablima, ali joj ni nakraj pameti nije bilo da će se baviti sportskim penjanjem. Za taj sport nije niti znala da postoji, a kako je bila zimogrozna alpinizam je uopće nije privlačio.

»Prije tri godina kada sam došla na studij u Split, slučajno sam upoznala neke penjače. Otišla sam nekoliko puta na Marjan, probala i svidjelo mi se. Nisam niti sanjala da ću postati prva i natjecati se u najboljoj svjetskoj konkurenciji. Ljubav prema penjanju rodila se kad sam prvi put bila na Biokovu. To je nevjerojatan doživljaj kad se popnete na vrh krševite planine i pritom gledate more.« Ivana priznaje da je bila najgori početnik na svijetu: Nije se mogla pomaknuti ni dva metra `od zemlje, a nakon prvog mjeseca uspjela se uzdići samo tri metra. »To me strahovito ljutilo jer sam gledala druge kako se s lakoćom šeću po stijeni na 30 ili 40 metara visine. U meni se tada probudio pravi dalmatinski inat. To mogu i ja, hrabrila sam se:« I doista, Ivana je prvo trebala svladati strah od visine jer, kako kaže, prije nego se počela penjati, osjećala je paničan strah pri pogledu u ponor s ruba koje visoke zgrade. Osim toga, važno je imati osjećaj poštovanja prema svakoj stijeni uz koju se treba uspeti i biti svjestan težine pothvata na koji se penjač odlučuje.

»Važno je ne patiti ni od kakve fobije i biti psihički stabilna osoba«, nastavlja Ivana. »Istina, na penjalištu Marjan sve je osigurano, ali mi se ne penjamo samo po Marjanu. Primjerice, na Mosoru je stijena visoka 200 metara, na koju sam se također mnogo puta penjala, ali su na njoj klinovi za konopac kojim se osiguravamo zabijeni još prije tridesetak godina. I za uspeti se na nju treba imati mnogo odvažnosti i hrabrosti. Penjači se vrlo rijetko penju istim putem. Samo marjanska stijena ima četrdeset smjerova penjanja. Svaka ruta ima svoju ocjenu težine. Počinje se s ocjenom plus 4 ili minus 5. Ocjena 6 već je za početnike vrlo teška. Da bi se postiglo plus 6, treba mnogo rada i treninga«, napominje Ivana.

»Sve smjerove na Marjanu ni do danas nisam ispenjala. Užasno su teški. Ivica Matković ih je ispenjao. Imamo i odlično penjalište u Biokovu, 200 metara zračne linije iznad Brela. Tu su stijenu radili penjači iz Austrije koji su prije rata ljetovali u Brelima. Slučajno su je otkrili Matković i predsjednik Svjetskog penjačkog saveza Splićanin Ivica Piljić. Tako smo kao dar s neba, dobili 100 metara visoku stijenu sa 60-ak uređenih ruta. I Brela i Marjan su uvršteni u hrvatski i svjetski penjački vodič. Brela su izvanredno penjalište na koje će, kad rat završi, dolaziti sva svjetska penjačka elita.

"Najzahtjevnija stijena je u Njemačkoj i nosi ocjenu 11. To je, zapravo, početak velike špilje po kojoj se penjete kao po stropu, a penjači zapravo cijelo vrijeme vise i penju se okrenuti naopako. Čak su i hvatišta za ruke na njoj veoma mala. Koliko je to teško ne možete ni zamisliti", govori Ivana. "Ipak, ispenjao ju je najbolji svjetski penjač Wolfang Gullich i taj smjer nazvao Aktion Direkt . Nažalost, Gullich je poginuo prije godinu dana -i to, ironije li, u prometnoj nesreći.

Još nitko, osobito u ženskoj konkurenciji, ne može sanjati o svladavaju 'Aktion Directa' Moj najbolji rezultat je smjer 8 plus na stijeni u Brelima, nazvan 'Camel Trophy'. Na Marjanu sam ispela smjer 8. U Hrvatskoj su to vrlo visoke ocjene za žene. U inozemstvu, na svjetskim prvenstvima žene dosežu i ocjenu 10. To su užasno teški smjerovi. Gotovo svi svjetski penjači penju se već deset i više godina, a često su bivši alpinisti"

Ivana je članica splitskog kluba "Marulianus" za koji svi misle da je nazvan po Marulu, Marku Maruliću, Ali to je, zapravo jedno od najstarijih imena Marjana. 
»'Marulianus' je i naziv smjera koji ima ocjenu 9 i bio je najteži u Hrvatskoj, a poznat je i mnogim penjačima iz inozemstva. Osobito su se penjači iz Slovenije okušavali na tom smjeru. I ja sam pokušala, ali za njega će trebati još nekoliko godina rada: Ivica Matković je na Marjanu svladao i novi teži smjer - Sv. Duju. Teži na mu je za ocjenu 10". 

"Malo je klubova u Hrvatskoj čiji bi se članovi mogli natjecati na svjetskim penjačkim prvenstvima, a prema ostvarenim rezultatima Split je hrvatsko penjačko središte. Osim toga, nedostaje nam umjetna stijena na kojoj bismo mogli trenirati. Za sada su one samo u Zagrebu i Puli".

Ivana se penjala i na umjetnoj stijeni na Proljetnom zagrebačkom velesajmu i kaže da je dosad to bila naša najbolja umjetna stijena. Napravljena je od panel-ploča spajanih pod određenim nagibom. Najveći kut zove se strop, a manji kutovi prevjesi. Umjetne stijene u inozemstvu rađene su tako da su ploče na , vrhu zbog mnoštva prevjesa izbačene i po 20 metara u stranu od dna stijene. Izgledaju poput golemih reljefnih građevina koje drži željezna konstrukcija.

»Kad smo prvi put vidjele ovu zagrebačku stijenu, sve smo se uplašile. Strop je bio 5 metara dug. Pitale smo se kako ćemo je uspjeti prijeći pred masom ljudi koja nas je gledala na Velesajmu. Bila sam favoritkinja, zajedno s klupskim kolegicama Irenom Palošek i Anom Grabovac. Bila je tu i opasna konkurentica, Zagrepčanka Silvija Hižman. U kvalifikacijama sam se loše penjala i bila tek treća, a u finalu sam imala peh, zapravo, tehnički incident. Ne mojoj krivnjom, okrenulo mi se hvatište upravo dok sam bila na tom stropu. To me zanijelo, ispala sam iz stropa, i ostala visjeti na rukama. Dobila sam pravo da nastupim još jedanput, ali sam se morala penjati zadnja. Zatvorili su me u jednu sobu, jer natjecatelji, ne smiju gledati dok se konkurenti penju. Stijena se smije vidjeti samo 5 minuta prije početka natjecanja. Sjedila sam u sobi i slušala buku. Prema pljesku i duljini penjanja zaključila sam do koje se visine došlo. To je kriterij za pobjedu. Do mojeg penjanja Silvija je bila najbolja, i svi su je već slavili kao pobjednicu. Nikad u životu nisam bila ljuća. Poslije su mi rekli kako sam se tako bijesno penjala, da se iz mene naprosto parilo. Uspjela sam se izvući iz stropa, što je bilo najteže, i nikom prije to nije pošlo za rukom. Još sam malo išla prema vrhu i potom pala. Bila sam prva, Irena druga, a Ana treća u Hrvatskoj. Pada se u trenutku kada penjač ne može više kad je pred njim toliko težak dio da ga ne može svladati. Tada se natjecatelj pusti, ali ga zadrži konopac. Postoji i određena tehnika padanja. Iako je to opasnije nego u mnogim drugim sportovima, ako se natjecatelj drži svih penjačkih pravila, najgore se ne može dogoditi. Specijalni konopac može izdržati 1,8tona težine. Moja najteža ozljeda koja me još muči, je istegnuće tetive na prstu. Za to sam sama kriva, nisam dovoljno zagrijala. U ovom sportu nema pogibelji, naravno, ako dobro procijenite to možete, i ako ste koncentrirani.

Na velikim sam natjecanjima toliko koncentrirana da publika za mene ne postoji. Samo mislim na uspon. Čim počnete misliti ne mogu više, sad ću pasti, pad se i događa. Dovoljna je i najmanja pogreška. Na natjecanjima često postavljaju i lažna hvatišta. Želite se uhvatiti, a ono pod prstima osjetite nekakvu naljepnicu. Samo sam jednom na Marjanu imala teži pad. Bila sam na velikoj visini kad sam skočila da bih dohvatila slijedeće hvatište i propala. Konopac me zadržao tako da sam samo dodirnula zemlju.

Ivana je stalna reprezentativka Hrvatske i natjecala se na Svjetskom prvenstvu u Innsbrucku, na svjetskom kupu u Villachu i St. Poltenu,te Europskom prvenstvu u Francuskoj o čemu govori : »Sistem natjecanja na Svjetskom kupu sličan je onom u skijanju. Svako natjecanje donosi određeni broj bodova. Ali naš savez nema dovoljno novaca da nas redovito šalje na natjecanja, pa se snalazimo kako znamo. Svjetsku elitu čine Talijani, Amerikanci i Francuzi. Ono što rade Francuzi graniči s nevjerojatnim. na velikim natjecanjima bude i po 50 najboljih u ženskoj konkurenciji i 100 najboljih muškaraca. 

U takvoj konkurenciji za nas amatere veliki je uspjeh pobijediti bilo koju penjačicu. Možda će nekom zazvučati smiješno, ali je moj najveći uspjeh peto ili šesto mjesto prije zadnjeg. Konkurencija je velika i svi su penjači profesionalci. Čak i oni iz Češke, Poljske i Rusije, a o Zapadu da i ne govorimo. Svi imaju svoje sponzore, sve im je osigurano. Samo se bave penjanjem i žive jako dobro. U Francuskoj je to nacionalni sport. U Sloveniji ima oko trideset umjetnih stijena, a u Hrvatskoj samo dvije. U Sloveniji se počinje 5 g penjanjem još u vrtiću i osnovnoj školi, u dvorištima. Kod nas malo tko i zna za slobodno penjanje.

Svako natjecanje ima svoju draž, ali Ivana ipak izdvaja ono u St. Poltenu, na kojem je lani nastupila s Anom Grabovac. Kada su im netom prije natjecanja pokazali stijenu, ostale su kao ukopane. Bila je to golema masa široka 30 -40 metara, kojoj se vrh nije niti vidio, imala je bezbroj izbočina i udubina i nalikovala na prirodnu. Kad smo vidjele da nakon 2 metra okomite ploče slijedi strop dugačak 8 metara, zamalo smo pale u nesvijest. Imala sam startni broj 20. Prošla sam taj grozomorni strop ali me je taj napor psihički dotukao. Visite i penjete se, unatoč svim zakonima fizike. Napravila sam još nekoliko metara, došla do prevjesa i pala. Ana je uspjela isto i to nakon 6 sati provedenih u izolaciji. Bile smo jako zadovoljne.«

Kada bi joj se pružila prilika, Ivana kaže da bi na usavršavanje najradije otišla u francuski Verdon koji je pravi penjački rezervat i fantastično uređeno penjalište u kanjonu jedne rijeke, ili, naravno u najpoznatije penjalište na svijetu, Yosemite, smješteno u kalifornijskom nacionalnom parku udaljenom 300 kilometara od San Francisca.

»To je san svakog penjača<, nastavlja Ivana. »No treba znati da je naša Paklenica, na Velebitu, bila jedno od najcjenjenijih penjališta. Nažalost tamo se još nisam penjala, jer kad sam ja počela u Hrvatskoj je već bjesnio rat. Tamo je dolazilo mnoštvo penjača iz svih krajeva svijeta. Nema Francuza, Talijana ili Slovenca koji u penjanju nešto znače a da nisu prošli Paklenicu. U njoj je mnogo smjerova dugih 30 metara, ali i golem broj onih dužih, i po 300 metara. Ondje su Ivica Matković i Ivica Piljić znali živjeti mjesecima.«

Uzor u svjetskom penjanju za Ivanu je Amerikanka Linn Hill koja je dugo bila najbolja, ali se prošle godine prestala natjecati i krenula u lov na osvajanje prirodnih stijena. Uspela je slobodno jedan smjer u Yosemiteu koji nikad nitko bez planinarske opreme nije svladao.

»Kad sam se počela penjati uzor mi je bila Francuskinja Isabelle Patisier. Ona je nekoliko godina bila prvakinja svijeta. Upoznala sam je na natjecanju u Villachu. Isabelle se savršeno penje. Njezina je tehnika nedostižna. Ali ona se penje od 6 godina, a ima i veliku kuću s vlastitim parkom u kojem se nalaze prirodne stijene.

Samo za nju u tom je parku izgrađena i Jedna umjetna stijena. Njezini su sponzori najpoznatije svjetske tvrtke. O tome što ona ima, mi u Hrvatskoj možemo samo sanjati.

Pozvala sam je da dođe u Hrvatsku i ona je obećala doći u Split kad završi rat.
I Catherine Destivelle je penjačka legenda. Ona ima vlastiti penjački stil i penjala se u pri naježim mogućim uvjetima, bez ikakva osiguranja. Spavala je potpuno sama u stijeni i to u šatoru. Uvijek je sve radila sama. TV-ekipe su je pratile helikopterima. Tako su joj dovlačili opremu, i po I00 kilograma klinova. Catherine je bila bez konkurencije. Samo to više nije sport! U takvim pustolovinama sada će joj se pridružiti i Linn Hill. I ona odlazi sama,
vuče po 20 kg klinova koje zabija u stijene. To traje danima, a užasno je naporno i opasno.«

O popularnosti tog sporta u svijetu svjedoči i činjenica da je penjanje dobilo i svoj igrani film. Glumačka zvijezda Sylvester Stallone snimio je »Cliffhangera«. Ipak Ivana smatra da je taj film daleko od istine.

»Za nekog tko se bavi penjanjem i poznaje ga, to je smiješan film. To je film tipa "Rambo" i "Rocky". Nema nikakve vrijednosti, a Stalloneov način penjanja i njegovi krikovi naprosto su smiješni. Kako je uopće nazvan penjačkim filmom. U svjetski poznatom časopisu 'Climbing' mnogo je penjača pisalo da je to zapravo antipropaganda penjanja, jer Stallone, navodno, na visini od dvije tisuće metara visi na stropu litice i to bez osiguranja, što je naravno nemoguće. Inače, to je, pravi dječji film. Odlično sniman, a i priroda je divna. Na jednom sam natjecanju upoznala Marca Scolarisa koji je bio direktor snimanja penjačkog dijela filma. Ispričao mi je kako su se snimale sve atraktivne scene. Stallone je cijelo vrijeme snimao na zemlji, samo se pridržavajući za stijenu. Njegov je dubler bio Wolfgang Gullich, koji je kao što sam već rekla ispenjao najteži smjer na svijetu" Action Direct' i poginuo u prometnoj nesreći.«

Ivanina najveća želja je penjati se u Dubrovniku, gdje ima mnogo stijena koje izviru iz mora. Planira i tražiti dozvolu za penjanje po dubrovačkim zidinama, ali s morske strane.

"Jednom ću osvojiti i dubrovačke zidine. Vjerujem da bi to bilo atraktivno napraviti usred turističke sezone i Festivala.

Već su me pitali bili se mogla popeti na dubrovački zvonik. A za vrijeme rata šalili su se i govorili kako će mene poslati da se popnem i oslobodim čuveni Golubov kamen koji su četnici držali i tako nadzirali magistralu i ulaz u Dubrovnik.

Ovakva znanja mogu se koristiti i u ratu i u miru. Naš kolega Hrvoje Kamenjarin pripadnik je specijalne postrojbe MUP-a. Zajedno s Ivicom Matkovićem čistile smo ventilacijske cijevi na krovu jedne dvorane, a nas tri cure, Ana, Irena i ja smo na 50 metara visokim silosima INA-Vinila pomagale mijenjati lim koji je bura oštetila. Radnici su se križali i vikali: 'Bože sačuvaj, žene nam se gore penju!" «

Sada kad je slobodno penjanje postalo olimpijski sport, Ivana se nada da će za koju godinu i na zimsku olimpijadu i da će ih H00 uskoro početi novčano pomagati.

Na naše pitanje hoće li se jedan dan i vjenčati na stijeni, sa smiješkom odgovara:

»To još pouzdano ne znam, ovisit će i o mojem budućem mužu. Nadam se da se neću udati za nekog tko će se bojati penjanja i visine. Naše penjalište na Marjanu nalazi se kod crkvice Sv. Jere, u kojoj se i Ivica Piljić vjenčao, a mislim da se i Linn Hill vjenčala na stijeni , visokoj 30 metara. Možda i ja pokušam i udam se u nekoj crkvi u planini.